U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. Svjetlo svijetli u tami; al tama ga ne obuze. ( Iv;1,1-5).
Moje svjedočanstvo i slava Gospodinu počinje riječju „Trudna sam!“. Da novi život je nastao. Nastao od samoga začeća. Nešto što bi svaka osoba trebala prihvatiti objeručke s radošću u srcu. Nositi radost u srcu je nositi Gospodina u sebi, u svom životu.
Puno puta smo čuli svećenika kako kaže :“Živi Isus“. Malo tko može shvatiti, ali ja jesam. U svoj nesreći, što bi neki rekli ja sam se približila Bogu i zahvalila mu za svaku suzu.
U desetom tjednu trudnoće radosno odlazim na pregled što ću moći vidjeti svoje sunce kako raste, a ono iznenađenje. Sve se srušilo s doktoričinom molbom da dijete ima povećan nuhalni nabor na vratu i da bih trebali još negdje na pregled gdje je bolji ultrazvuk.
Ne znajući ništa o tome muž i ja smo se zaputili privatniku. Najboljem u ovom djelu ne znajući što nas čeka. U kasnijim podnevnim satima slušamo nikada zaboravljene riječi, riječi koje su uništile mnoge živote bez i malo vjere. Riječi koje su nas osvijestile u pogledu znanosti, doktora i neznanja laika. „ Ovo dijete neće da preživi, tu je pod hitno potreban abortus, to se može samo zakomplicirati!!!!“. Uz svaki odgovor „Ja to ne želim, što će biti ako ne napravim to?“ dolazni odgovor je bio uvjeravanje da se to mora :“ ja sam vidio svašta... dijete neće biti dijete.. trpiti ćete užasne bolove.. „ i tako u nedogled. „ sutra u jutro u sedam budite u bolnici na komisiji da se to riješi“.
Slušam i ne vjerujem što čujem, od šoka vidim samo usta kako mu se otvaraju. Sve oko mene je utihnulo. Da li se to stvarno događa? Tako sam s Bogom, a što reći na ovo.
Vozimo se kući u šoku, suze teku same. Cijeli svijet nam se srušio. Ubiti svoje dijete. Kako?
Riječ. Što riječ može učiniti! O Bože moj! Ne slušati tvoji Riječ i otići u propast. Tko su ljudi da sude. Da vladaju nečijim životom. O Bože u tvoje ruke, moj život!!!!
I tako bi... Riječ postade moj život.
Teško je živom čovjeku suočiti se sa takvim stvarima.. svi smo mi ipak ljudi i sumnja je ta koja nas razara. Iskušenja su mnoga, ali uz dragog Boga sve nekako ide. I ono što je nama loše ide lakše.
Jutro , sedam sati , nakon neprospavane noći predajem svoj život Gospodinu u njegovom domu, nikome drugome, samo Njemu. „Bože hvala ti ako ćeš mi dati bolesno dijete, hvala ti što mi toliko vjeruješ, što vjeruješ u mene da imam toliko snage i što vjeruješ da ja to mogu!“ I osjetih mir. Neopisivi mir , mir koji samo On može dati. Taj mir kao potvrda na sve, kao odgovor da će sve biti dobro da on preuzima svu našu brigu. Njegova Riječ u našem životu.
Bez obzira na kako će se sve završiti osjetim olakšanje i sreću. Bogu hvala!
Na idućem pregledu doktorica nas šalje za Zagreb u ambulantu za rizične trudnoće.
Puni mira i vjere ulazimo u ambulantu gdje nas dočekuje još gora riječ i još lošiji nalazi. Djeteta nema, dijete je puno cisti i svega ostalog. I opet riječi;“ ovo se mora pobaciti, pitanje sekundi je kad će beba umrijeti. Krvotok se usporio, kao i rad srca, nogice nisu razvijene, puno je cista i neformirano. Ovakav slučaj nema šanse da preživi, učinite si uslugu i abortirajte.“ Strašno!
Opet suze i sumnja, što sad kad svi tako kažu mora da ima nešto ima u tome. Usprkos sumnji, žalosti i suzama osjetim taj mir u srcu. Muž i ja potpisujemo da ostavljamo dijete na svoju odgovornost i odbijamo sva ponuđena testiranja.
Suza suzu stiže, srce mi se kida na tisuće komadića. Tolika tuga i bol samom pomisli koliko je malenih života tako prekinuto, koliko je duša slomljeno, koliko je ljubavi oduzeto.
Htjeli su ukrasti moju ljubav, moj djelić Gospodina u meni. Bože hvala ti na svim dragim ljudima koje si mi dao, koje si mi stavio na put, koji su toliko devetnica izmolili, predavali mise i postili. Posebno bih naglasila svoga muža koji je postio svaku srijedu i petak, a što čini i danas. Koji su me držali na tvojoj stazi i kad sam bila na raskrižju. Hvala ti Gospodine što imam tako prekrasne ljude uz sebe. Hvala ti Gospodine što si moj put i istina i što živiš sa mnom, što tvoje srce kuca u mojoj obitelji. Hvala ti!!!!
Riječ bijaše život. Par tjedana nakon slušam riječi svoje doktorice;“ ne znam što bih vam rekla, ali bi vas poslala opet za Zagreb kod istog liječnika, moj ultrazvuk nije neki ali mi se čini da je dijete sasvim u redu. No odite vi ipak tamo!“ Bože hvala ti.
I život bijaše svijetlo. Svjetlo vjere u meni se rasplamsalo. Dok sam sjedila u čekaonici u Zagrebu osluškujem razgovor dvije buduće majke iliti jedne buduće i jedne jadne duše koja je mogla biti majka. Koja ispovijeda svoju prekinutu trudnoću jer je dijete imalo Dow. Srce mi se para i molim u sebi
Gospodina da se proslavi kroz ovaj pregled da doktori vide da nisu ti koji upravljaju životima.
I tako svijetlo ne može ugasiti tama. A niti izraz lica doktora kojega je Božja ruka dotakla. Ležim na stolu i gledam taj sjaj u njegovim očima, zove sestre da vide. Slušam riječ: "da nisam vidio što sam vidio i ovo što sad vidim, ne bih vjerovao!“ dijete savršeno zdravo.
On nas je stvorio od njega smo postali. Kako sama ljubav može ne činiti dobro. On je ljubav , sama čista ljubav, iskrena i nevina ljubav koja se daje iz dana u dan za nas. Naš otac. Pa kako da otac ne želi svom djetešcu dobro.
Ljubim te gospodine jer si ti mene ljubio onog dana kada si za mene na križu umro. Imenom si me zazvao , ja sam tvoja.
I tako uspjeh uz Božju pomoć posvjedočiti njegovu ljubav na papir držeći u rukama prekrasnog zdravog dječačića Šimuna, koji je još i danas nepojmljivo čudo doktorima i suprotstavlja se svakoj znanosti.
Sve što sam vam pripovjedila su samo djelići mog svjedočanstva kako bi vam laički pripovjedila Gospodinovu slavu u mome životu.
Slava Gospodinu!!!!
