U Međugorje sam prvi put došao u mjesecu rujnu 1985. i ostao tu dva dana. Pošao sam na brdo na kojemu se, kako su mi rekli, Gospa prvi put ukazala. Nisam pravo ni znao što sam tražio. Uz put sam susreo djevojku koju sam prepoznao s jedne slike. Bila je to vidjelica Marija Pavlović Lunetti . Pred njezinom sam kućom s njom molio. Bili su prisutni i mnogi drugi hodočasnici.
A što sam naučio u Međugorju? Naučio sam, najprije, da je svatko od nas vrijedan, jedinstven i neponovljiv. Otkrio sam ovdje znanje srca, odgojene ljude sa znanjem koje nadilazi svako školsko znanje. To je znanje koje se rađa negdje u srcu i dublje je od svake riječi. To je, čini mi se, ono što čovjeka može učiniti svjedokom i kad ne izgovara riječi, i kad ne pozna jezik drugoga. Moj je dojam da mi previše idemo za razumskim spoznajama, a srce omalovažavamo. Međutim, gdje srce postaje maleno, tu je sve ispraznost. Kad čovjek nema srca, to jest odgoja u ljubavi prema čovjeku, onda ni zajednički jezik u obitelji nije jamstvo da će ljudi shvatiti jedan drugoga. Zato takve svađe po obiteljima.
Ja sam ovdje doista susreo nešto novo, nešto dublje od riječi što stvara nove ljude. Kad sam se ono u rujnu 1985. vratio iz Međugorja kući, nastavio sam posao kao i obično. No istodobno sam počeo tražiti vezu s nekim tko će me dalje duhovno voditi. Opisao sam jednom svećeniku svoje stanje, a on me odmah uputio biskupu u Dunde. Pribojavao sam se toga susreta, ali me je biskup veoma lijepo primio. Pripremio me je za primanje svetoga krštenja i za prijelaz na katoličku vjeru. U međuvremenu sam ponovno hodočastio u Međugorje, i moja vjera i ljubav stalno su se produbljivale. Nepunu godinu dana nakon moga prvog hodočašća u Međugorje, primljen sam u Katoličku crkvu. A Međugorje za mene ostaje kao Betlehem. Radostan sam, ne pitajući se što će biti poslije, jer držim da znam kome sam povjerovao.
