Nicola Perin volio je ragbi i ribolov, ali više je volio Boga.
Uspoređuju ga s Chiarom Luce Badano i Carlom Acutisom te je uključen u izložbu “Sveci iz susjedstva” (I santi della porta accanto). Bio je sportaš, odličan učenik te ljubitelj ribolova i svih aktivnosti na otvorenom. Zvao se Nicola Perin. Iako još uvijek nije svjetski poznat, svojim primjerom već inspirira ljude u rodnoj Italiji, piše Aleteia.
Ragbi, ribolov i škola
Rođen 2. veljače 1998. godine, Nicola je bio karizmatičan i energičan mladić. Počeo je trenirati ragbi sa šest godina, a kasnije je igrao za juniore u Rovigu (sjeveroistočna Italija) na poziciji skrama. Od oca je naslijedio ljubav prema ragbiju, a prema intervjuu koji je održao Ermanno Luzi s njegovim roditeljima, ragbi je bila stvar koja je zbližila sina i oca.
Nicola nije uživao samo u ragbiju, volio je i ribolov i ostale aktivnosti na otvorenom. U isto je vrijeme znao iskoristiti svoju energiju i u učionici, gdje se izvrsno isticao kao učenik i prijatelj, te zadobio naklonost i poštovanje svojih učitelja i vršnjaka. Uvijek je bio spreman pomoći drugima i družio se s djecom svih uzrasta.
FOTO: FACEBOOK
U svom je dnevniku napisao: “Živjeti praštanje, prijateljstvo, solidarnost i gostoprimstvo u stvarnosti, svakog mi dana pruža veliku radost.”
Ovaj i drugi tekstovi izašli su u javnost u njegovoj biografiji na talijanskom jeziku, God’s Scrum-Half: Nicola i njegova neizlječiva želja za životom (Il mediano di Dio. Nicola e la sua inguaribile voglia di vivere), koju je napisao Cristian Bonaldi.
Kada je upisao srednju školu, činilo se da pred sobom ima svijetlu budućnost. Međutim, uskoro je roditeljima počeo govoriti da pati od umora i drugih simptoma, pa su ga odveli u bolnicu na ispitivanja. Godine 2013., u dobi od 15 godina, dijagnosticirana mu je leukemija.
Vjera i hrabrost usprkos patnji
Dijagnozu je primio nevjerojatnom snagom duha. Uskoro je dobio duhovno vodstvo kapucinskog svećenika Gianluigija Pasqualea koji je postao njegov ispovjednik i duhovnik.
Nicola je bio posebno pobožan prema Svetom Piu i Djevici Mariji, iako je u intervjuu za Aleteiu njegova majka rekla da mu je najdraža molitva bila Oče naš: "To je bila njegova molitva", rekla je novinarki Paoli Belletti.
Nicola je bio strpljiv i skroman tijekom svih testova, terapija i uboda za vrijeme liječenja. “Moj sin je uvijek imao osmijeh na licu. On je bio oslonac nama i liječnicima”, rekla je njegova majka.
Patio je u miru i spokoju, nikada se nije žalio, a često je ohrabrivao i igrao se s mlađim pacijentima.
No, to ne znači da je lako proživljavao patnju. “Pronašli smo neke Nicoline tekstove u kojima je tražio od Marije i Gospodina da mu oproste što nije imao snage moliti”. No, ipak je pokazao veliku vjeru te da posjeduje vrlo intenzivan odnos s Bogom.
FOTO: FACEBOOK
Uvijek je mislio na druge
Nicola je u dnevniku napisao kako mu je bolest pomogla da cijeni svaki dan svoga života. “Uvijek sam zamišljao da ću ostariti, da ću jednoga dana imati bore i sijedu kosu. Sanjao sam o osnivanju obitelji. Takav je život, krhak, dragocjen i nepredvidiv. Svaki dan koji prolazi naš je dar, a ne naše pravo. Volim svoj život, sretan sam i dužan svojim najmilijima. Ne znam koliko ću dugo živjeti, stoga ne želim gubiti vrijeme na tugu.”
Uvijek je mislio na druge, ispričavajući se svojim roditeljima jer pate zbog njega, igrajući se s mlađom djecom na bolničkom odjelu da im podigne raspoloženje. Njegova majka je u razgovoru za Aleteiu ispričala kako je u jednom trenutku Nicola dobio iPad, no kada je shvatio da ga za života neće dugo koristiti, rekao je: “Nema veze. To znači da ga možemo prodati i pomoći drugoj djeci i drugim obiteljima.”
Iako je bio podvrgnut svim mogućim liječenjima, uključujući dvije transplantacije koštane srži (jednu od oca i jednu od majke), stanje mu se nije popravilo.
Bio je u potpunosti svjestan ozbiljnosti svoje situacije, ali nije gubio nadu. Nastavio je učiti za školu u bolnici, pohađajući nastavu putem Skypea. Nakon prve transplantacije čak je osvojio stipendiju za svoj akademski uspjeh.
FOTO: FACEBOOK
Znak križa: njegova posljednja gesta
Naposljetku je postao preslab da podnese bilo kakvu aktivnost. Dva dana prije smrti, zamolio je oca da mu pomogne napraviti znak križa, bila je to posljednja gesta koju je napravio. Preminuo je 24. prosinca 2015. u dobi od 17 godina. “Prinosio je svoju patnju i prihvaćao je do samoga kraja”, rekla je njegova majka.
Sada, nakon samo nekoliko godina, mnogi posjećuju njegov grob kako bi se molili i tražili njegov zagovor. “Mnogi ljudi su primili pomoć. Prikupljamo svjedočanstva po biskupovoj uputi te ćemo mu ih predstaviti sljedeće godine”.
Na kraju Bonaldijeve biografije o Nicoli nalazi se molitva koju je potpisao kardinal Angelo Comastri:
Dragi Nicola,
Tvoj je život bio kratak, ali intenzivan. Iza sebe si ostavio put dobrote, svijetli primjer hrabrosti, velikodušnost koja
nikoga nije zanemarivala, vjeru koja je opstala unatoč patnji i uvijek si imao osmijeh na licu.
Sjećamo te se kao pobjednika! Izvrsno si igrao igru života i pobijedio. Moli za nas s neba da ne protratimo živote svojim egoizmom i hirovima, već da život provedemo u širenju dobrote.
Isus je bio svijetlo tvog života, tvoja snaga u bitci, utjeha u patnji. Neka sada bude pravi prijatelj koji nas uči putu istinske sreće.
Prevela Erika Radovic|Medjugorje-info.com
