JOSÉ LUIS LÓPEZ SAN DE ROMAN koji živi u malom mjestu VALLADOLID, blizu Madrida u Španjolskoj već dugi niz godina organizira hodočašća u Međugorje. I ovog kolovoza uspio je doći sa dva hodočašća unatoč svim nametnutim strahovima i zakonima zbog pandemije COVIDA-19. Kako i zašto se odlučio unatoč svemu doći u Međugorje pročitajte u nastavku:
Kako to da ste se unatoč koroni i svim upozorenjima ipak usudili doći u Međugorje?
Mi obično dolazimo na hodočašće u Međugorje i na Mladifest svake godine. Ove godine bilo nam je jako žao i nismo mogli zamisliti da ne budemo tu. Osjećam kako je svih ovih godina Međugorje davalo nama, a sada bi bio red da i mi, našim dolascima vratimo Međugorju. A Međugorje je svakako za mene i sada duhovni centar svijeta.
Najproblematičniji dio puta bile su potvrde, odnosno dobiti negativan test na COVID-19 jer pojedini hodočasnici žive u okolici Madrida pa im je trebao dan više da ga odu napraviti, pa krenuti na put i sve to učiniti u roku od 48 sati – bilo je jako teško. Ali ljudi su se ipak organizirali i uspjeli smo preći granicu sa svim negativnim nalazima. Većina hodočasnika dolazi iz Madrida i okolice.
Za vas ovo nije prvi puta da boravite u Međugorju?
Ne, ja više ne znam koliko puta sam došao!!! Šezdeset, sedamdeset možda i osamdeset puta. Prvi moj dolazak je bio 1987. godine. Imao sam priliku upoznati i pokojnog fra Slavka ovdje u Međugorju, a na proputovanju Španjolskom fra Slavko i Marija Pavlović su spavali u mojoj kući.
Čega se najviše sjećate iz vašeg druženja sa fra Slavkom?
Fra Slavko je za mene bio fizička duša Međugorja. U to vrijeme prvih godina hodočašća nije bilo prevoditelja večernjeg molitvenog programa, pa kad je on s oltara imao neki nagovor ili meditaciju, to je radio on sam na hrvatskom, talijanskom, njemačkom i francuskom. Uvijek nam je držao kratka predavanja o Međugorju, i uvijek je ovako započinjao svoj govor: „Prije dvanaest godina, osam mjeseci i tri dana… Gospa se ukazala u Međugorju! I uvijek je govorio kako je najvažnija Gospina poruka zapravo njezina prisutnost. Ona je ovdje. Pričao je o porukama. I ja sam ga puno puta vidio kako plače tokom klanjanja. U tim godinama nije bilo vanjskog oltara, nego je program bio u crkvi. Mi smo se uvijek trudili probiti se i stajati sasvim blizu oltara, u prvom redu. Crkva bi bila prepuna. On bi pred Presvetim rekao kratku meditaciju, zatim bi bio trenutak sabranosti, a zatim bi mogli vidjeti kako se na koljenima saginje sa suzama u očima.
Kod mog drugog putovanja u Međugorje, za vrijeme molitve za ozdravljenje koju je vodio fra Slavko, izrekao je meditaciju: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“ Tada sam ja osjetio snažnu Isusovu prisutnost. I fra Slavko je imao tu karizmu da kada bi govorio – ljudi su imali osjećaj da je Isus stvarno tu prisutan, da je živ! Ja sam uvijek govorio kako je fra Slavko najposebnija osoba koju sam u svom životu susreo. Jer nikada nisam upoznao nekoga kao što je on. A druga osoba je moj otac.
Kako živite Međugorje u svojoj kući, sada kada fizički ne možete tako često biti ovdje?
Često puta pratimo večernji molitveni program preko interneta, tijekom dana puno puta molimo „krunicu mira“ (sedam očenaša, zdravomarija i slavaocu), nastojimo živjeti u kući i u obitelji ono što smo naučili ovdje. A cijela kuća nam je u Gospinim slikama. I uvijek drugima na poklon nosimo krunice koje je Gospa blagoslovila svojom majčinskom ljubavlju.
Razgovarala: Paula Tomić/medjugorje-info.com
