Pripada zajednici, odnosno javnom vjerničkom društvu "Omnia Deo - Sve Bogu", koju je u suradnji sa suutemeljiteljicom Jozefinom Glasnović, udanom laikinjom, majkom šestero djece, utemeljio don Josip Radić. Zajednica je nastala od članova Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina. Duhovnu obitelj "Omnia Deo - Sve Bogu" čine katolički svećenici, bogoslovi, redovnice te brojne obitelji. Kanonsko utemeljenje javnog vjerničkog društva OMNIA DEO Crkva je proglasila 8. lipnja 2018. u katedrali Svetoga Vida u Rijeci.
Sve je počelo 1998. godine, s jednom malom skupinom ljudi koja se okupila kao molitvena zajednica, čija je nakana bila produbiti osobni vjernički život. Iz te molitvene skupine 2002. godine javlja se nekoliko djevojaka koje žele živjeti redovničkim načinom života. Prva grupa djevojaka, Bogu posvećenih, nastanila se na području Krčke biskupije, pod duhovnim vodstvom don Josipa. Poslije nekog vremena stupili su u kontakt s krčkim biskupom mons. Valterom Županom, koji je prihvatio njihov dolazak u Krčku biskupiju. Djevojke, kojima se pridružuju i nove članice, nastavljaju živjeti Bogu posvećenim načinom života u dva ogranka – klauzurni i otvoreni. Dana 1. listopada 2015., na poziv riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića, sestre su došle i u Riječku nadbiskupiju.
U kolovozu 2005. godine, u župi Svetoga Lovre mučenika u Kalima, na otoku Ugljanu, započela je zajednica svećenika Srca Isusova i Marijina, po dogovoru i uz odobrenje zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđe. Nadahnuće za zajednicu bila je enciklika "Sacerdotii nostri primordia" pape Ivana XXIII., koja je izdana prigodom stogodišnjice smrti svetog Ivana Krstitelja Marije Vianneya.
Upravo iz ove zajednice zadnjih godina veliki broj svećenika i sjemeništaraca prisustvije međugorskoj duhovnoj obnovi za svećenike. Na zadnjoj je svoje iskustvo s obnove podjelio sa ostalim svećenicima i don Vjekoslav Đapić. Evo njegova svjedočanstva:
Želim se Bogu zahvaliti za moj boravak ovdje. Došao sam sa svojom subraćom svećenicima i sjemeništarcima naše Zajednice. Od srca zahvaljujem dobrom Bogu na iskustvu ovih duhovnih vježbi. Prvi puta sam došao ovdje kao svećenik 2005. godine i ovdje nastojim što češće dolaziti kad god mogu. Gospinih 5 kamenova obnavljaju moj duhovni žar i svećenički entuzijazam i oni su temelj Gospine duhovne škole. Preko kateheza fra Marinka osjetio sam i doživio duh Međugorja, Gospinu prisutnost koja nas uvijek upućuje na Isusa. Čuli smo i mnoga njegova osobna iskustva, posebno ona koja je proživio sa pokojnim fra Slavkom. Fra Slavko je doista bio jedan „sluga Božji“. Ja sam ga poznavao. I kad bi fra Marinko govorio i spomenuo fra Slavka – moje srce bi poskočilo, jer bih vidio „življeno evanđelje“ – življenu Gospinu poruku. Međugorska duhovnost je doista autentična duhovnost – zašto to kažem? Jer sve ono što nas Gospa ovdje uči uvijek nas upućuje na ljubav prema Crkvi, prema Svetom Ocu, prema Euharistiji, sakramentalnom životu, pokori, a posebno ljubav prema Božjoj Riječi. I to je ono što nas vodi putem svetosti. I to se slaže s onim što tvrdi naš osnivač don Josip Radić (osnivač zajednice Omnia Deo), da samo prisutnost jedne jako svete osobe može objasniti tolike plodove Međugorja. I ta osoba je Gospa. Zbog nje vidimo kako se ovdje u Međugorju otvaraju mnoga srca, ovdje drugačije vidimo Isusa, doživljavamo posebnu ljubav prema Euharistiji, i ta Gospina malenost, jednostavnost je ono što nas usmjerava da i mi sve ono što imamo crpimo od Boga.
Još jednom zahvaljujem svima! Osim fra Marinkom, čije su me kateheze doista impresionirale, vrlo sam dotaknut također prisutnošću i katehezama Apostolskog vizitatora, kojeg bi želio nazvati NAŠIM Biskupom, mons. Hosera, jer on je ovdje među nama. Samo zbog njegove prisutnosti i njegovog dubokog razumijevanja onoga što se događa u Međugorju, Gospinih ukazanja i poruka – to nam pokazuje jednu veliku ljubav i brigu Svetog Oca. Ova prisutnost službene Crkve nam pokazuje njegovu majčinsku i očinsku brigu.
Jedan veliki plod Međugorja su svakako i sami župljani, njihove kreposti i prije i nakon ukazanja, a sada posebno i njihova velika gostoljubivost kojom su nas primili, i to uvijek iznova čine. Njihova ljubav prema Gospi, prema Crkvi, a onda i prema nama svećenicima. Zbilja, nigdje u svijetu nisam doživio toliko veliku ljubav običnih ljudi (župljana) prema svećenicima. Obično ljudi gledaju svećenike na neki drugačiji način, ali ljudi odavde imaju jedan živi pogled, oči ispunjene življenom vjerom svojih predaka, i oni su nas prihvatili s tom vjerom.
Neka ovo duboko i promišljeno svjedočanstvo don Vjekoslava Đapića bude poticaj svima nama kako bi molili Boga za još više dobrih i svetih svećenika i pastira kako nas Gospa ovdje u Međugorju stalno poziva.
