Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1979. Tri je godine vršio službu duhovnog pomoćnika u Malom Lošinju. Tada je na vlastitu molbu, a s odobrenjem tadašnjega krčkog biskupa Karmela Zazinovića, otišao u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao raditi kao misionar u Zambiji gdje djeluje od 1983. Dugogodišnji misionar u programu radiopostaje „Mir“ Međugorje govorio je o iskustvu Međugorja gdje je prvi put došao prije više od 30 godina.
„Ja sam u to vrijeme bio kapelan u Malom Lošinju. To je bila godina dana prije nego sam otišao u misije. I taj glas o ukazanjima došao je do mene. Imao sam godišnji odmor u ljeto i otišao sam u Međugorje. Sa mnom je bio jedan mladi svećenik, moj kolega. Osjećao sam da se nalazim na svetom mjestu. Svaki put kad dođem iz misija na godišnji odmor, dođem i u Međugorje. Volim Međugorje, i ono što mi je najvažnije je da tu imam osjećaj svetoga mjesta, svetišta. Sama viđenja nisu mi toliko bitna, iako cijenim ta iskustva vidioca. Bitno mi je što su ta viđenja ovdje učinila od ovoga mjesta. U mojoj misiji u Zambiji, koja je na samoj granici s Angolom, godinama se vodio građanski rat. Preko granice je bila jedna misijska postaja koja je u tom građanskom ratu bila u potpunosti uništena.
Kad se rat malo smirio, pozvali su me ljudi da dođem tamo slaviti svetu misu, ispovijedati. Osjetio sam se na tom mjestu isto kao što se osjećam u Međugorju. To je osjećaj svetosti mjesta. Takav osjećaj imam i u Međugorju i zato se iznova vraćam. To je osjećaj Marijine prisutnosti i ona me vodi prema onom bitnom, onom središnjem, Isusu Kristu. Vjerojatno i oni ljudi koji su tu imaju svoju ulogu. Vidim ima tu puno ljudi koji imaju slične osjećaje i molitve. I tako se stvara duhovno ozračje, neka duhovna energija koju čovjek osjeća“, kazao je don Boris.
