U turinskoj crkvi Marije pomoćnice pojavila se u sakristiji mala djevojčica Maria Stardero iz Vinova u pratnji svoje tetke i učiteljice Areto.
Djevojčicu je već u ranim danima djetinjstva zatekla teška očna bolest. Roditelji su se u početku čudili što njihova kći ne razabire pravo stvari oko sebe, krivo ih je tumačila ili ih često promašivala. Uskoro im je bilo jasno da dražesno biće sve više gubi vid, što nezaustavljivo vodi sljepoći.
Iz djevojčičinih očiju nestao je svaki sjaj i ljepuškasto je dijete poprimilo onaj prazni izraz lica. Već prije puberteta Maria je postala posve slijepa i time bespomoćna u svakodnevnome životu, jedino se unutar svoja četiri zida u roditeljskoj kući slobodno kretala. Izvan kuće uvijek je netko trebao biti pokraj nje i brižljivo je voditi za ruku.
Tako je djevojčica sa svojim pratiteljicama čekala don Bosca u crkvi Marije pomoćnice. On se uskoro pojavio i malenu zapleo u neobičan razgovor koji se sastojao od mnogo pitanja i odgovora:
– Otkada više ne vidiš?
– Otprilike jednu godinu.
Onda je tetku propitao o njezinim liječnicima, stanju očne bolesti i dosadašnjim pokušajima liječenja. Nakon puno drugih pitanja skinuo joj je povez s očiju. Poveo ju je do prozora kroz koji je sunčevo svjetlo dopiralo u sakristiju. Nije na to reagirala. Tada ju je poveo u crkvu pred tamni zid, ali je reakcija opet izostala i na svjetlost i na tamu. Svetac je uzeo srebrnu Gospinu medaljicu i pitao:
– Što je ovo?
Držao je medaljicu tako da bi ju Marija mogla vidjeti. Prije no što je djevojčica mogla odgovoriti, umiješala se spremno dominantna tetka:
– Pa ona ne može vidjeti! – rekla je strogo.
Ali nije bila u pravu.
– Gospina medaljica – reče Marija dok je ciljano gledala mali svjetlucavi metalni komadić u don Boscovim rukama. Te riječi kao da je otpjevala. Dražesno je biće širom otvorilo svoje lijepe dječje oči koje su do tada bile tupe i najčešće zatvorene. Sada su oštro gledale u medaljicu.
– Mogu vidjeti! – vikala je kao izvan sebe.
Don Bosco je jedva reagirao na događaj u sakristiji, kao da ga nije previše čudio. Okrenuo je prstima medaljicu i ponovno upitao djevojčicu:
– A što sada vidiš?
– Sada vidim svetoga Josipa s cvatućim štapom u ruci.
U poletu radosti djevojčica je pošla za čudnovatom medaljicom. No ona je pala na pod i otkoturala se u tamni kut sakristije. Kad se djevojčica spremila podići ju, tetka se ponovno umiješala:
– Pusti, ja ću to učiniti za tebe! Ti je ne ćeš naći!
No Marija se već sagnula i izvukla srebrnu medaljicu ispod jedne klupe. Svi prisutni beskrajno su se čudili. Don Bosco se samo smješkao. Sada je svaka sumnja dviju pratiteljica nestala.
– Može vidjeti! Mariji se povratio vid!
Svojim su visokim glasovima pjevale tu spoznaju, veliko je bilo njihovo iznenađenje. Marija potvrđuje:
– Da, sve vidim, Blažena Djevica Marija učinila je ovo čudo! Radosno je gledala sve oko sebe.
