Mnogi svećenici u Venezueli i cijelom svijetu iskazali su duhovnu solidarnost usred pandemije Covid-19 koja je do danas odnijela na tisuće života i čiji broj zaraženih premašuje milijun. Jedna od svećeničkih gesta dogodila se u gradu Guarenas u Venezueli gdje je otac Luciano Labrador, koji je zadužen za župu Gospe od Coromota, nakon uskrsnje mise izašao na ulice kako bi podijelio euharistiju mnogim župljanima na tom području koje više od mjesec dana nije mogao primiti zbog karantene.
Photo: Aleteia
Međutim, slike su izazvale pitanja vezana za vjeru i pastoralnu predanost koja je usvojena na izvanredan način usred pandemije u Venezueli i u ostatku svijeta: Zašto je svećenik to učinio? Zašto riskira svoj život? Zar nije svjestan opasnosti podjele euharistije usred pandemije? Zar se ne boji da će se zaraziti? Što Crkva misli o podjeli euharistije izvan mise? Označava li to put do svetosti?
"Ne bojimo se jer smo u Božjim rukama”
Luciano je u razgovoru za portal Aleteiu rekao da je "djelo učinjeno uzimajući u obzir Božju milost, što je najvažnije u ovim vremenima i u našim životima". Stoga, kaže, "djelujemo u ime tog milosrđa”. Priznaje da su svjesni ozbiljnosti trenutne situacije i onoga što ona predstavlja. Međutim, kaže da se on i mnogi njegovi župljani ne boje. "Ne bojimo se jer smo svjesni snage i autoriteta Isus Krista i naš je život u Božjim rukama", rekao je samouvjereno.
„Ne možemo dopustiti da nas neprijatelj zaustavi i spriječi da se približimo Gospodinu. Isus je, kako kaže Matejevo evanđelje, u 9. poglavlju, stih 36: kad je vidio mnoštvo naroda, sažali mu se; jer su bili kao ovce bez pastira. To suosjećanje Isus danas osjeća prema svojoj djeci. Mi kao svećenici pozvani smo ohrabriti narod Božji, dati mu snagu i duhovnu pratnju.”
Luciano je rekao da je uvjeren da Isus traži da nahrane narod. Stoga je čin podjele euharistije susjedima ispunjen Isusovim zaduženjem da žive djela milosrđa. "Ponekad se radi o gladi koja se može materijalno i duhovno utažiti, ali postoji i sakramentalna glad”.
Te nedjelje je nakon mise emitirane na društvenim mrežama izašao podijeliti euharistiju. Ljudi su bili zahvalni na gesti, a "oni koji nisu bili spremni primili su sakrament ispovijedi”.
Kako podijeliti i primiti euharistiju izvan mise?
Nakon priče Luciana Labradora postavlja se pitanje o regulaciji davanja euharistije izvan mise, u normalnim okolnostima. Za to su uzeta u obzir pravila Rimskog Misala (1970.). Ondje piše sljedeće: "Često obnavljajte i čuvajte posvećene hostije u ciboriju ili svetoj posudi u dovoljnoj količini za euharistiju bolesnih i drugih vjernika izvan mise."
Sveta Kongregacija obreda u uputama Eucharisticum mysterium (1967.) objašnjava važnost poticanja vjernika na primanje euharistije. Upućuje na to da svećenici ne odbijaju dijeliti, čak i izvan mise, euharistiju vjernicima, kada to s pravom zatraže".
“Čak je i poželjno da oni koji su spriječeni prisustvovati euharistijskom slavlju zajednice redovito primaju euharistiju kako bi se osjećali sjedinjeni ne samo s Gospodinovom žrtvom, već i sa zajednicom.“
Isto tako piše: "Pastiri duša brinu o tome da bolesni i stariji imaju mogućnost često primiti euharistiju, ako je moguće i svaki dan, posebno za vrijeme Uskrsa, čak i ako ne pate od ozbiljne bolesti i nisu u neposrednoj opasnosti od smrti. Onima koji ne mogu primiti euharistiju u obliku kruha, dopušteno je da je prime u obliku vina”.
Što se tiče mjesta na kojem bi se podijelila euharistija izvan mise, u uputama se navode crkva ili oratorij u kojem se euharistija obično slavi, a može se podijeliti i u crkvi, oratoriju ili na nekom drugom mjestu gdje se lokalna zajednica redovito sastaje u bogoslužni skup nedjeljom ili drugim danima. Međutim, “na drugim mjestima, bez izuzeća privatnih kuća, može se podijeliti euharistija kada je riječ o bolesnima, zatvorenicima i drugima kojima izlazak predstavlja opasnost ili ozbiljne poteškoće”. Drugim riječima, to ne isključuje ulicu, stoga se i na javnim cestama u izuzetnoj situaciji može primiti euharistija.
Za podjelu euharistije izvan crkve, u uputama piše: "stavite euharistiju u malu kutiju ili drugu zatvorenu posudu, s haljom i na načinom koji je prikladan okolnostima pojedinog mjesta”. U ovom je slučaju važno napomenuti da je otac Luciano uzeo svoj ciborij s hostijama iz kojeg je "hranio" svoje župljane.
“Ne smijemo biti paralizirani od straha"
Gesta mladog svećenika iz Venezuele na svoj način tumači i provodi riječi pape Franje koji je govorio o tome da ne smijemo biti paralizirani od straha. "Naša svećenička dužnost jest da jasno pokažemo našu dobrohotnost i pomoć u ime crkve, u vrijeme bolesti kao što su kuga, kolera i epidemije”, rekao je fra Luciano u poruci za katolički portal Aleteiu.
Podsjetio je, u slučaju da je strah od zaraze prevladao u određenim trenucima u povijesti, Crkva danas ne bi imala važne svece i svjedočenja drugih koji hodaju do oltara. Naveo ih je nekoliko: sveti Ivan od Boga, “zvali su ga luđak iz Granade, jer je u velikom broju pomagao bolesnima"; sveta Bakhita, „redovnica koja je pomagala oboljelima od kuge i malih boginja u sjevernoj Italiji“; otac Damien iz Molokaija, "koji se posvetio brizi o oboljelima od gube, a kasnije se i sam zarazio”.
U slučaju Venezuele spomenuo je oca Macaria Yépeza, koji je 14. siječnja 1856. hrabro otišao s likom Božanske pastirice, kako bi molio spas od kolere koja je zahvatila regiju Barquisimeto i veći dio Venezuele. Velika Božja sluga bila je "Medarda Piñero", čije je prvo ime bilo María Geralda Guerrero, a koja se posvetila bolesnima nakon što su joj u rodnoj Táchiri u Venezueli umrli otac i sestra zaraženi malim boginjama.
Prijevod: Erika Radovic/Medjugorje-info.com
