U predivnoj katehezi, u kojoj su nas poučili Gospodin i Djevica Marija i dalje nas pratili na duhovnom putu, najprije su nas poučili kako treba moliti krunicu uvijek iz nutrine i svim srcem, i razmatrati, i uživati svim srcem i radosno trenutke susreta s Bogom i našom Blagoslovljenom Majkom. Zatim nam je pokazano kako se dobro i skrušeno treba ispovjediti. A sada – u nastavku ove predivne kateheze oni nam pokazuju sve što trebamo znati o svetom događanju Svetoj Misi, i kako doživjeti Misu srcem.
Ovo svjedočanstvo što ga iznosim želim da dođe do svih na cijelom svijetu, na veću slavu Božju i na spasenje i svakog pojedinog, koji svoje srce hoće otvoriti Gospodinu. Želim i moram ovo svjedočiti, da bi mnoge Bogu posvećene duše iznova rasplamsale vatru ljubavi prema Kristu; oni, čije ruke imaju veću moć donijeti Krista na Zemlju, da postane našom hranom; a drugi, da ostave ‘naviku’ primati Ga samo površno, i da iznova divljenjem i čuđenjem dožive dnevni susret s Ljubavlju. Ovo svjedočim da bi moja braća i sestre laici po svem svijetu svaki put još dublje srcem doživjeli ovo najveće od svih čuda: sudjelovanje u slavlju Svete Euharistije.
Bilo je to u predvečerje svetkovine Blagovijesti. Mi, članovi molitvene skupine, otišli smo na svetu Ispovijed. Nekoliko žena iz molitvene skupine propustile su te večeri otići na Ispovijed i htjedoše se stoga ispovjediti slijedećeg dana prije Svete Mise.
Kad sam slijedećeg dana, na svetkovinu, malo zakasnila u crkvu, nadbiskup i svećenici već su se uspinjali na oltar. U tom trenutku Maja Božja progovori mi tako slatkim i nježnim glasom, koji čovjeka replavljuje radošću.
”Danas je za tebe vrlo poučan dan i želim da budeš vrlo pažljiva, jer čega si ti danas svjedok i sve što ćeš doživjeti ovoga dana, morati ćeš omogućiti cijelom čovječanstvu sudjelovati u tome.”
Bila sa potpuno iznenađena, ne razumjevši što se dogodilo, čvrsto sam odlučila biti pažljivom.
Prvo što sam zamijetila bio je Zbor najljepših glasova, koji su tako pjevali kao daleko, a u trenutcima tako blizu i onda opet izdaleka, kao da su, glazba i pjevanje, bili nošeni šumom vjetra.
Uvodni obredi
Gospodin nadbiskup započeo je žrtvu Svete Mise i kad je došao do pokorničkog čina, reče Presveta Djevica:
”Moli sad GOSPODINA iz dubine svoga srca za oproštenje svih tvojih promašaja. Moli Ga za oproštenje zato, jer si Ga uvrijedila; jer tako ćeš biti dostojna imati povlasticu sudjelovati u Svetoj Misi.”
Sigurno sam tad u djeliću sekunde pomislila: ”Ali ja sam u stanju Božje Milosti, jer sinoć sam se tek ispovjedila.”
Nebeska Majka mi je odgovorila:
”I ti stvarno misliš, da od sinoć nisi uvrijedila GOSPODINA? Dopusti, da te podsjetim na nekoliko događaja. Kad si danas izišla iz kuće, da bi ovamo došla, približila ti se djevojka, koja ti pomaže kod kuće da bi te nešto zamolila. A budući da već kasniš i bila si u žurbi i stoga si bila napeta, nisi joj baš uljudno odgovorila. To je bila s tvoje strane pogreška protiv kršćanske ljubavi prema bližnjemu. I sad još uvijek hoćeš t vrditi da nisi BOGA povrijedila?
Na putu ovamo autobus ti je prepriječio put. Gotovo te pogazio, a ti si tom jadnom vozaču, tom tvom bližnjemu, doviknula puno nedoličnih izraza, umjesto da si došla na vrijeme izmoliti svoje molitve i tako se pripremiti na Svetu Misu. Pomanjkala si u ljubavi prema bližnjemu i izgubila si mir i strpljivost. I usprkos tomu kažeš, da nisi povrijedila GOSPODINA?
I stoga dolaziš u posljednji čas, kad procesija sa svećenicima ulazi u crkvu, slaviti žrtvu Svete Mise… a ti ćeš sada sudjelovati u tom slavlju bez ikakve priprave…”
A ja odgovorih: ”Da, moja Majko, ništa više ne govori. Prestani. Ne podsjećaj me dalje na sve te pogreške u mojem ponašanju, jer ću inače umrijeti od stida i kajanja.”
”Zašto morate doći u posljednji čas? Trebate već ranije biti u crkvi, da biste izgovorili molitvu i zamolili GOSPODINA da pošalje SVOGA DUHA SVETOGA, da vam dadne duha mira i pomirenja, i da potjera iz vas duh ovoga svijeta, dnevnih briga, osobnih problema i rastresenosti, da biste bili sposobni ispravno i dostojno doživjeti taj tako sveti trenutak Euharistije. Ali vi tek dolazite, kad je slavlje već započelo, i sudjelujete u njemu kao da bi to bio neki bilo koji događaj, a da se niste na neki način duhovno pripremili za to. Zašto? To je doista veoma čudno? Vi ste pri trenutku najvećeg dara od strane Svevišnjeg, ali to ne znate tako visoko cijeniti.”
To je bilo sada dosta. Osjećala sam se tako loše, budući da je bilo toga beskrajno mnogo zašto sam morala moliti Boga za oproštenje; ne samo zbog krivog ponašanja ovog dana, nego prije svega za mnogo puta, u kojima sam – tako kao i mnogo drugi – štoviše većina, jednostavno čekala dok svećenikova propovijed završi, prije nego bi sama unišla u crkvu. Za sve te slučajeve, kojih nisam bila svjesna ili ih jednostavno nisam htjela razumjeti, što to znači biti u crkvi i sudjelovati pri svetoj Misnoj Žrtvi. Za sve te mnoge slučajeve, u kojima je moja duša bila puna teških grijeha, a ja se usudila usprkos tome sudjelovati na Svetoj Misi, morala sam zamoliti za oproštenje.
Slava
Bio je crkveni blagdan i pjevala se Slava. Naša Gospa mi je rekla: “Slavi i veličaj sa svom svojom ljubavlju Presveto Trojstvo porpuno priznajući se Njegovim stvorenjem.”
Odjednom, kako je bila posve drugačija ova Slava ovog blagdana! Odjednom se ugledah na jednom jako udaljenom mjestu, pred veličanstvenom sadašnjošću prijestolja Božjega. Sve je bilo puno svjetla,
a ja sam bila ispunjena beskrajnom ljubavlju i puna zahvalnosti ponavljala uvijek iznova: ”Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje, hvalimo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te, zahvaljujemo Ti, Gospodine i Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući…”
I predstavih si očinsko lice nježnoga Oca puna beskrajne dobrote… ”Gospodine Isuse Kriste jedinorođeni Sine, Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev, koji oduzimaš grijehe svijeta…” i odjednom stajao je Isus preda mnom, licem ispunjenim nježnošću i beskrajnim Milosrđem… ”Jer Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom…” Bog lijepe Ljubavi; Onaj, koji je u ovom trenutku doveo do drhtanja i potresenosti cijelo moje biće i moj život…
Iz dubine sam srca molila: ”Gospodine, oslobodi me od svih zlih duhova. Moje srce pripada posve Tebi, o moj Gospodine. Pošalji mi Tvoj mir, da bi iz ove Euharistije zadobila najveću korist za moje duševno spasenje i da bi moj život mogao donijeti najbolje plodove. Duše Božji, Sveti Duše, promijeni me, djeluj u meni, vodi me i pokazuj mi put! O Bože, daruj mi darove koji su mi potrebni, da bih Tebi bolje služila…!”
Služba Riječi
I tako dođe vrijeme za Službu Riječi, a Presveta Djevica tražila je od mene ponavljati za njom: ”Gospodine, danas želim posve brižljivo slušati Tvoju Riječ i donijeti bogate plodove. Neka Tvoj Duh Sveti tako očisti i pripravi tlo moga srca, da Tvoja Riječ raste u meni i dobro se razvija. Očisti moje srce i moju dušu da zato budem spremna i dostojna.”
”Ja želim, da pažljivo slušaš čitanja i cijelu svećenikovu propovijed. Sjeti se da u Bibliji stoji: ‘RIJEČ BOŽJA ne vraća se natrag bez ploda’ (Usp. Iz 55,10-11; 2 Kor 9,10).
Kad pažljivo slušaš, ostat će nešto od svega što slušaš u tebi. Moraš onda pokušati za vrijeme cijelog dana razmišljati o tim riječima, koje su ostavile traga, dojma, u tvojoj nutrini, i sjećati ih se.
Ponekad su to možda samo dvije rečenice, drugi put je cijelo Evanđelje; ili možda također samo jedna jedina riječ; svakako ono, što u tebi ostane, trebaš kušati u ostatku dana i radovati se njegovom ukusu. I tada će se ta Riječ ‘utjeloviti’, budući je to način koji mijenja život, u kojem se jednostqavno dopušta da Božja Riječ mijenja samog pojednica.
I sad pak reci GOSPODINU, da si ovdje da bi to slušala, da ti to rado želiš, da Ti ON to treba objaviti u tvom srcu.”
Ponovno sam zahvalila Bogu, koji mi je dao prigodu čuti Njegovu Riječ, i zamoli Ga za oproštenje, da mi je srce bilo tako otvrdnulo kroz sve te duge godine, da sam svoju djecu samo učila nedjeljom ići u crkvu, jer je to upravo Crkva zapovjedila i tražila, a ne iz ljubavi i iz potrebe ispuniti se BOGOM…
Ja sam prisustvovala tolikim slav-ljima Euharistije najčešće iz obveze i zbog društvenih prilika, i time vjerovala da ću biti spašena. Nikada mi ni u snu nije palo na pamet živjeti i doživljavati Svetu Misu. Još manje sam gubila vrijeme na to usmjeravati svoju pažnju pri čitanjima ili svećenikovoj propovijedi.
Koju sam bol osjećala u svom srcu za sve godine, koje sam tako izgubila i koje su mi bile beskorisne! Sve zbog mojeg neznanja! Koliko površnosti pokazujemo u slavljima Svete Mise, na koju dolazimo, jer se radi o svadbi, zadušnici ili jednostavno jer je to nama jedna obveza, budući da nas moraju vidjeti ljudi iz društva. Koje neznanje spram naše Crkve i spram Sakramentima! Kojom se pak nekorisnošću bavimo i koje je to gubljenje snaga i vremena, kad se dalje obrazujemo i želimo biti u prolaznim stvarima svijeta na ‘najnovijem stupnju’, koje mogu nestati od jednog trenutka do drugog i onda stojimo bez ičega, i koji nam na nikoji način ne služe na koncu života produžiti ga za jednu minutu! I usprkos svemu uopće ništa ne znamo o onom što nam može donijeti malo Neba na Zemlju i zatim nam zaslužiti ‘vječni život’! Ništa ne znamo o tome, a hoćemo biti obrazovane žene i ljudi !
Prinos darova
Trenutak kasnije počela je priprava darova, a Blažena Djevica reče: ”Moli ovako: ( i ja sam ponavljala za njom) ‘GOSPODINE, sve Ti prikazujem što ja jesam, što imam, što mogu, sve to polažem u Tvoje ruke. Oblikuj Ti, GOSPODINE, od ovoga malo i jadnoga, što jesam. Po zaslugama TVOJEG SINA, promjeni me o NAJ-UZVIŠENIJI BOŽE.
Molim Te, za moju obitelj, za moje dobročinitelje, za svakog pojedinog člana našeg apostolata, za sve osobe koje nas napadaju, za sve one koje su se preporučile mojoj siromašnoj molitvi… Pouči me, kako položiti svoje srce na zemlju njihova puta, da njihov životni put bude tako tvrd i neka osjete pod svojim nogama nježnost LJUBAVI na svojem putu…’
Tako su molili Sveti, i tako Ja želim da i vi molite.”
I tako traži Isus, da raširimo svoje srce po tlu, da ne osjete grubost puta. Nego da im olakšamo i preuzmemo boli svakoga koraka. Godinama kasnije pročitala sam i našla u molitveniku jednog Sveca, kojeg jako štujem – naime Svetog Josipa Marija
Escriva de Balager – sličnu molitvu, koju me naučila Presveta Djevica. Može biti da mi je ovaj Svetac, pod čiju se stavljam zaštitu i njemu preporučujem, svojim molitvama priredio veliku radost.
Iznenada započeli su ustajati mnoštvo likova u crkvenim klupama, koje prethodno uopće nisam vidjela. Izgledalo je kao da izravno iz boka svakog pojedinog čovjeka, koji je bio u katedrali, izlazi bočno jedna druga osoba, koje se preobrazuju u mlade i lijepe likove. Bili su obučeni u svijetleću bijelu odjeću (tuniku), pa izađoše iz klupa u središnji prolaz crkve i tako uzađoše svečano oltaru.
Naša Majka reče: ” Dobro pazi, to su Anđeli Čuvari svakog pojedinog čovjeka ovdje nazočna. Sad je trenutak, u kojem Anđeo Čuvar svakog vjernika donosi darove i molitve na oltar Gospodinu,”
U ovom trenutku bila sam potpuno iznenađena i svladana, budući da su ta Bića imala tako lijepa lica koja su tako zračila tajanstveno i predivno, što se ne da jednostavno opisati niti predstaviti. Crte lica su tako lijepo i predivno zračila. Lica su bila žensko mekana, ali njihova tjelesna građa, njihove ruke i lik bili su kao u muškaraca. Bose noge nisu dodirivale tla, nego su se kretali klizeći, kao da lebde na zemlji. Ta procesija nebeskih likova bila je vrlo lijepa i dojmljiva.
Neki od njih imali su u svojim ruka nešto slično zlatno-sjajnim posudama, iz kojih je izlazilo bijelo-zlatno svjetlo. Uz to reče Majka Božja: ”To su Anđeli Čuvari osoba koje prikazuju ovu Svetu Misu s mnogim nakanama. To su Anđeli Čuvari, koji su uistinu svjesni, što znači ovo slavlje. To su Anđeli onih, koji imaju nešto što će ponuditi i prikazati Gospodinu.
Prikažite u ovom trenutku sve, ponudite GOSPODINU vašu brigu, vaše boli, vaše snove i zanose, vaše žalosti, vaše radosti i vaše molbe. Sjetite se, da Sveta Misa ima beskrajnu vrijednost, i upravo stoga budite velikodušni u žrtvovanju i prikazivanju vaših molbi i nakana.”
Iza prvih Anđela išli su drugi, koji nisu ništa držali u svojim rukama. Stajali su s praznim rukama. Blažena Djevica reče: ”To su Anđeli Čuvari ljudi, koji dođoše ovdje, ali koji nikad ne žrtvuju ništa, koji se uopće ne zanimaju doživjeti svaki liturgijski trenutak Svete Misne Žrtve i koji ništa ne prikazuju što bi trebalo donijeti pred oltar GOSPODINOV. ”
Posve na koncu išli su još drugi Anđeli, koji su ostavljali vrlo žalostan dojam. Išli su prema oltaru sa sklopljenim rukama na molitvu i s pogledom oborenim dolje. Blažena Djevica nastavi: ” To su Anđeli Čuvari ljudi, koji su ovdje, ali usprkos tomu nisu nazočni. To znači: to su oni, koji su silom došli, ili su došli na Misu zbog nekog kompromisa ili društvene obveze, ali sami ne žele sudjelovati u žrtvi Svete Mise. Zato ti Anđeli Čuvari idu žalosni, budući nemaju ništa što bi mogli donijeti na oltar, osim svojih molitava.
Ne žalostite tako svojeg Anđela Čuvara. Molite jednostavno mnogo. Molite za obraćenje grešnika, za mir u svijetu, za članove vaših obitelji, za vaše susjede, za one koji su se preporučili u vašu molitvu. Molite, tražite, vapite mnogo, ali ne samo za sebe, nego i za druge – prije svega za neprijatelje.
Sjetite se, da se GOSPODINU najviše sviđa kad sami sebe ponudite kao žrtvu zadovoljštine, da Isus, kad silazi u žrtvi Svete Mise s Neba na zelju, promijeni i izmjeni vas same SVOJIM vlastitim zaslugama. Kako ponuditi i prikazati Ocu sama sebe?
Ništavilo, siromaštvo i grešnost samoga sebe; ali kad se sve to žrtvuje i prikaže sjedinjeno s ISUSOVIM zaslugama, onda je to ugodno Nebeskom OCU.”
Ona drama, ona procesija bila je predivna i vanzemaljski lijepa, da bi ju se teško mogla usporediti s nečim drugim. Sva ona nebeska Bića pokleknuše pred oltarom. Jedni ostaviše svoje darove na pod, drugi kleknuše tako duboko da je njihovo čelo dodirnulo pod. I kad su svi došli na oltar, bili su mojim očima nevidljivi i iščeznuše iz mojeg vidika.
Svet
Dođe kraj Predslovlja i kad je sabrani Božji narod uskliknuo: ‘Svet, Svet, Svet’ iščezlo je odjednom sve što je bilo iza svećenikâ, koji slavljahu Svetu Misu. S lijeve strane nadbiskupa pozadi pojaviše se u kosom pravcu tisuće Anđela, malih i velikih, s ogromnim krilima i s posve malim krilašcima, kao i bez krila, obućeni u biojelu odjeću koja je bila slična albama svećenika i ministranata.,Svi su klečali s rukama sklopljenim na molitvu i prignuli u strahopoštovanju svoje glave. Čula se predivna glazba kao kad bi mnogi Zborovi pjevali s najrazličitijim glasovima, i svi zapjevaše i zajedno s Božjim narodom uskliknuše: Svet, Svet, Svet… Došao je trenutak do Pretvorbe, čas najdivnijih čudesa nad čudesima…S desne strane nadbiskupa prema pozadini, opet dijagonalno, pojavilo se mnoštvo osoba.Bili su obučeni u jednakoj gornjoj odjeći (tunika) pastelnih boja: ružičaste, zelene, neboplave, ljubičaste i žute. Kratko rečeno, vrlo različitih mekih i svijetlih tonova boja. Njihova lica zračila su isto tako radošću. Svi su izgledali iste dobi. MOglo se vidjeti (ja ne mogu reći zašto) da su bili ljudi različite dobi, ali svi su bili istih lica, bez bora i s nekim blaženim izrazom lica. Isto tako svi su klečali pri odzvanjanju ‘Svet, Svet, Svet GOspodin…’
Tada reče naša Draga Gospa: ”To su Sveci i Blaženici s Neba a među njima nalaze se i duše vaših članova obitelji, koji se već sada raduju BOŽJOJ NAZOČNOSTI.”
I najednom vidjeh Nju, Presvetu Djevicu Mariju, odmah izravno s desne strane nadbiskupa, korak dalje iza glave glavnog slavitelja, gdje se nalazilo nešto uzdignuto iznad poda, kako kleči na vrlo finim i dragocjenim tkaninama,koje kao da su prozirne i istodobno svjetleće, poput kristalno bistre vode. Tu je klečala Presveta Bogorodica Marija sklopljenih ruku, i gledala pažljivo i sa strahopoštovasnjem prema slavlju. Odonur mi je govorila, ali sasvim tiho, izravno u moje srce, ne gledajući u me.
”Zar ne, iznenađuje te, što me vidiš iza nadbiskupa? Ali to upravo mora biti tako… Usprkos velikoj ljubavi, po kojoj mi je dodijeljen moj SIN, nije mi dodijelio dostojanstvo i moć, koju je darovao jednom svećeniku; NJEGA dnevno donositi mojim rukama na ovaj svijet, kao što to čine svećenikove ruke iz dana u dan.
Zato toliko puno poštujem i cijenim svećenika i pred svim čudom, koje BOG po njemu čini, te me jednostavno prisiljava, na tom mjestu, pasti na koljenima.”
Moj Bože, koliko dostojanstva, koliko Milosti izlijeva Gospodin na svećenikovu dušu. I o tom ne vodimo računa, a možda ni sami svećenici nisu toga svjesni!
Pred oltarom počeše se postavljati nekoliko sjenâ osobâ sive boje, držeći uzdignute svoje ruke prema gore. O tom reče Presveta Djevica: ”To su siromašne duše Čistilišta, koje čekaju na vaše molitve, da bi se odmorile i olakšale svoje muke. Ne posustajte moliti za njih. Te siromašne duše molit će onda i za vas, ali za same sebe ne mogu ništa više činiti. Vi ste ti koji možete pomoći ovim siromašnim dušama da se oslobode čistilišne vatre, da dospiju do vječnog gledanja BOGA i da MU se mogu radovati dovijeka.
Ti dakle vidiš, ovdje sam nazočna sve vrijeme. Ljudi hodočaste i posjećuju moja mjesta ukazanja, i to je štoviše u redu i dobro zbog mnogih Milosti koje se primaju na tim mjestima. Ali jamčim ti, ni na jednom mojem mjestu ukazanja, ni na jednom dijelu svijeta nisam toliko nazočna kao na Svetoj Misi. Na podnožju oltara na kojem se slavi Sveta Misa, moći ćete me sresti. Boravim i na podnožju Svetohraništa i ostajem zajedno s Anđelima, budući da sam jednostavno uvijek kod NJEGA i s NJIM.”
Prelijepo lice Majke Božje – kao i sva druga lica što zrače – u tom trenutku dok se pjeva ‘Svet’, gledati ih kako kleeče sa sklopljenim rukama i u očekivanju velikog čuda, koje se po svem svijetu obnavlja, i uvijek iznova ponavlja,bilo je već da si u samom Nebu. Uopće ne misliti na to da ima ljudi, koji su među vama, koji nisu u ovom trenutku usredotočeni, već rastreseni pričaju.. S velikom boli u srcu sad govorim ovo: ima puno više muškaraca, više nego žena, koji jednostavno ostaju stajati i prisustvuju ovom događaju prekriženih ruku, kao da Gospodinu žele iskazati často stojeći, takoreći svejedno je to, dakle izrazom ravnodušnosti.
Blažena Djevica reče: ”Reci čovječanstvu: čovjek nije nikad više čovjek nego kad kleči pred BOGOM!”
Pretvorba
Slavitelj izgovara riječi Pretvorbe. Nadbiskup je bio normalne visine, ali odjednom je počeo rasti, i ispunio se nekim svjetlom sto zrači, nadzemaljskim svjetlom, koje je svjetlilo između bijelog i zlatnog, obavijalo ga i zračilo je tako snažno svojim licem, tako da njegove crte nisu bile više za prepoznati. I kad je podigao Hostiju, vidjeh njegove ruke i na rubovima ruku nosio je znak, iz kojeg je izlazilo veliko intenzivno svjetlo. Bio je to Isus. Bio je to On, koji je svojim Tijelom okružio tijelo slavitelja, kao da je On nježno i s puno ljubavi okružio i obujmio nadbiskupove ruke. U tom jedincatom trenutku započela je rasti Hostija i postajala je sve veća i u njoj se pojavi predivno Isusovo Lice, kako gleda Svoj narod.
Spontano htjedoh oboriti svoju glavu a Naša Draga Gospa reče slijedeće: ”Ne obaraj svoju glavu, nego podigni svoj pogled, promatraj NJEGA, gledaj Ga izravno i ne izmiči NJEGOVOM pogledu i ponavljaj molitvu iz Fatime: ‘GOSPODINE, vjerujem u
Te, klanjam Ti se, ufam se u Te i ljubim Te! Molim Te, oprosti onima koji ne vjeruju u Te, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Te i ne ljube Te: Oproštenje i Milosrđe.’
A sad reci Mu, kako Ga veoma ljubiš, iskaži tvoje štovanje KRALJU KRALJEVA.”
I ja sam tako govorila Njemu. Činilo mi se kao da On samo mene gleda iz ogromne Hostije. U nutrini znala sam, da On promatra – s puno Ljubavi – na isti način svakog nazočnog… Zatim oborih glavu toliko dok mi čelo nije dodirnulo pod, tako kao što su to prethodno učinili svi Anđeli i Blaženici s Neba. Možda u djeliću sekunde, razmišljala sam o tom, kako je moguće, da se Isus pojavio u liku slavećeg svećenika i istodobno također vidljiv u veliko Hostiji, koja je opet postala malenom kao prije pri spuštanja svećenikovih ruku. Niz moje obraze kotrljale su se velike suze. Lice mi je bilo od toga posve mokro i ne mogoh izaći iz mojeg stanja čudesnog divljenja.
Odmah zatim izgovorio je nadbiskup riječi pretvorbe nad vinom a istodobno s njegovim riječima započelo je sijevati i zračiti na Nebu i pozadini. Odjednom nije bilo više zidova ni krova crkve. Sve je bilo mračno, zračilo je samo ono sjajno svjetlo na oltaru.
I odjednom vidjeh gore u zraku Isusa, razapeta s glavom što je pala na njegove grudi. Poprečni krakovi križa nosili su velike i jake ruke. I iz sredine tog jarkog svjetla izletjelo je svjetlašce kao neka krijesnica ili neki vrlo mali sjajni golubić, i letio je cijelom lađom crkve, da bi se napokon spustio na lijevo rame gospodina nadbiskupa, koji je još uvijek predstavljao i bio Isus, budući da sam jasno mogla vidjeti i razlikovati Njegovu dugu kosu i Njegove sjajne Rane i Njegovo veliko tijelo, ali Njegovo
Lice ne vidjeh.
A gore, Raspeti Isus, Njegovo Lice bilo se oborilo ka desnoj strani ramena i sve što se moglo vidjeti od Njegovog Lica i Njegovih ruku bilo je iznakaženo, prebijeno i puno rana. Na desnoj strani otvorila se jedna Rana na Njegovim grudima a krv je izbijala u valovima prema lijevoj strani, i na desnu stranu tekla je – naslućujem – voda, ali bila je prozirna i jasna, činilo se kao da je to rijeka nekog natprirodnog svijetla, koja teče na desno i na lijevo na nazočne vjernike. Začudilo me, koliko je bilo Krvi što je tekla preko kaleža i pobojah se da bi se već kalež prelio i Krv bi tekla preko samog oltara i onda bi ostala ogromna krvava mrlja, ali nijedna kaplja nije pala!
U tom trenutku reče Sveta Djevica:
”To je čudo nad čudesima. Već sam ti često kazala, za GOSPODINA nema vremena ni prostora u trenutku Pretvorbe, cijela se zajednica vjernika i suslavitelja premješta u podnožje brda Kalvarije, točno u trenutku razapinjanja ISUSA KRISTA.”
Može li to sebi netko predstaviti? Naše oči ne mogu to vidjeti ni zamijetiti, ali mi smo svi tamo u tom trenutku kad Ga se razapinje na križ. On moli Oca za oproštenje, ne samo za one koji Ga ubijaju i muče, nego moli i za oproštenje svakog pojedinog našeg grijeha: ”OČE, oprosti im, jer ne znaju što čine!”
Od onog dana molim sve, i svejedno mi je kad me se stoga drži ludom, da trebaju kleknuti – pasti na koljena, da trebaju pokušati sa svim svojim srce i svim svojim osjećanjem, zašto su sposobni, doživjeti ovu povlasticu, koju nam Gospodin daruje u svojoj Dobroti.
Očenaš
Kad smo započeli moliti Oče naš, sâm Gospodin mi po prvi put za vrijeme ove Misne Žrtve reče: ”Dobro pazi, JA hoću, da moliš s najvećom iskrenošću i sudje-lovanjem, koje možeš ostvaririti, i da se upravo u ovom trenutku sjetiš osoba ili ljudi, koji su ti u tvom životu nanijeli najviše boli, patnje i zla, da ih u tom trenutku zagrliš i prisloniš na svoje grudi i rekneš duboko iz srca slijedeće riječi: ‘U Ime Isusovo opraštam ti i želim ti mir. U Ime Isusovo molim te za oproštenje i želim si mir od tebe.’
– I ako ta osoba zaslužuje mir, ona će ga i zadobiti i dobro će joj biti i na taj način će puno dobra primiti. Ali ako ta osoba nije sposobna otvoriti se miru, pustiti ga u svoje srce, taj mir vratit će se u tvoje srce.
Ali Ja ne želim, da zadobiješ mir i dadneš ga drugim osobama, ukoliko nisi najprije spremna oprostiti i taj mir naprije osjetiti i imati u svom srcu.
Pazite na to, što radite. Uvijek iznova govorite u ‘Oče našu': Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim. Ako ste samo spremni oprostiti ali ne i zaboraviti,
kako to mnogi uvijek naglašavaju, onda stavljate i Bogu uvijete za oproštenje. Vi kažete, oprosti mi, molim, samo toliko koliko sam spreman oprostiti, i baš ne više i ne manje.”
Ne mogu baš objasniti moju bol i moje kajanje, koje me snašlo, kad sam odjednom shvatila, kako teško možemo povrijediti Gospodina i kako sami sebi nanosimo štetu i sebe možemo vrijeđati u uvrijeđenošću, s osjećajima ljubomore i mržnje, i drugim užasnim načinima ponašanja, koji najčešće nastaju, od komple-ksa manje vrijednosti i preosjetljivosti. Ja sam oprostila, od sveg srca sam oprostila. I zamolila sam za oproštenje, koji su me ikad povrijedili, da bi zadobila Gospodinov mir i da bi ga osjetila u dubini svoje nutrine.
Slavitelj reče: ”…daruj nam mir i jedinstvo…i zatim: Mir Gospodnji neka je sa svima vama…”
I sasvim iznenada vidjeh, da je između nekih ljudi, koji se zagrliše (ne kod svih), započelo u sredini sjati vrlo jako svjetlo, i odah sam znala, to je bio Isus, i naslonih se gotovo na osobu uz mene a bih je zagrlila. I tako osjetih zaista i stvarno također grljenje samoga Gospodina u tom natprirodnom svjetlu. To je bio On sam, koji me je zagrlio da bi mi podario Svoj mir, jer u tom trenutku odjednom sam bila sposobna oprostiti i protjerati iz svog srca svu bol i suzdržanost prema drugim ljudima. I to toliko jako si Isus želi provesti zajedno s nama taj trenutak radosti, zagrliti nas i poželjeti nam i ostaviti Svoj mir.
Sad dođe trenutak Pričesti svih svećenika u Misi. Tad primijetih nazočnost svih svećenika na nadbiskupovu mjestu. I kad je on primio Svetu Pričest, reče Presveta Djevica: ”Ovo je pravi trenutak za glavnog slavitelja i svećenike koji su ga pratili moliti.
Dakle, ponavljaj za mnom: ”GOSPODINE, Blagoslovi ih, posveti ih, pomozi ih, održi ih čistima, ljubi ih, zaštiti ih, održi ih u SVOJOJ Ljubavi…” Mislite pri tom na sve svećenike cijeloga svijeta, molite za sve BOGU posvećene osobe i redovnike…”
Ljubljena braćo, to je pravi trenutak u kojemu moramo moliti za vas, budući da ste vi Crkva, važni dio Crkve, kao što smo mi laici također Crkva. Često mi laici tražimo toliko puno od svećenika, ali nismo sposobni za njih moliti, razumjeti ih, da su i oni samo ljudi, razumjeti i cijeniti njihovu usamljenost i njihovo biti sâm – ostavljen, čime je svećenik tako često okružen.
Jednostavno moramo razumjeti, da su svećenici ljudi kao i mi, koji potrebuju puno razumijevanja, prije svega, i pazite, potreban im je i osjećaj i tankoćutnost, potrebuju posebno naše poštovanje, budući da svoj život daruju za svakog pojedinog od nas kao i Isus. Oni su mu se zacijelo posvema posvetili.
Gospodin želi, da narod stada, koje je Bog povjerio dotičnom svećeniku, moli za svojeg pastira i tako pomaže njegovom posvećenju. Jednog dana, kad već dođemo na Drugi svijet, shvati ćemo čudo, što ga je Gospodin učinio, kad nam je darovao svećenike, koji nam pomažu spasiti naše duše.
Sveta Pričest
Ljudi sad izlaze iz klupa polazeći na Svetu Pričest. Došao je sad veličanstveni trenutak susreta, čas ‘Pričesti’. I Gospodin mi reče: ”Sačekaj trenutak, JA želim, da ti nešto promatraš…” I tjerana nutarnjim poticajem usmjerih svoj pogled osobi, koja je upravo primila Svetu Pričest na jezik iz ruku svećenika.
Uz to moram objasniti, da je to bila osoba iz naše molitvene skupine, koja se prethodnog predvečerja nije više mogla ispovijedati i zato se ujutro ispovjedila prije Mise. Kad je sada svećenik položio Tijelo Gospodinovo na njezin jezik, sijevnula je zraka svjetlosti i toj je ženi bijela – jako zlatna svjetlost prožela najprije kralježnicu, zatim rub hrptenjače, ramena i glavu. Gospodin mi tada reče: ”Tako je to, kad uživam zagrliti neku dušu koja dolazi s posve čistim srcem primiti Me!”
Isusov glas imao je ton osobe, koja je bila vrlo zadovoljna i sretna. Bila sam sasvim zbunjena i stalno sam gledala na tu prijateljicu kako se vraća na svoje mjesto okružena blještavim svjetlom u rukama Gospodnjim. Pomislih više na to koliko si čudo tako bezbroj puta propustimo, kad pristupamo Stolu Gospodnjem s našim malim i velikim pogreškama da bi primili Isusa, kad to treba i može biti tako veliko slavlje.
Više puta kažemo, nema toliko svećenika da bi se svakog trenutka uvijek iznova mogli ispovjediti svoje grijehe. Problem nije zacijelo ispovjediti se iznova svakog trenutka, nego je problem štoviše u tomu, da tako lako i uvijek iznova padamo u grijehe i ne prevladavamo kušnju. Na drugom mjestu mora se kazati, kad se često toliko trudimo pronaći salon za uljepšavanje i pronađemo dobrog frizera kad moramo negdje poći i kad smo pozvani na slavlje, onda se pak ne traži previše od nas pronaći svećenika, kad je to potrebno, da bi nas On oslobodio od tog blata, prljavštine duše, upravo od grijeha. Ali ne smijemo biti drski primati Isusa u svakom, bilo kakovom trenutku, kad nam je srce puno užasnog korova.
Kad sam krenula primiti Sv. Pričest ponovno mi reče Isus: ”Posljednja Večera bila je trenutak najveće prisnosti sa svojima. U tom času Ljubavi uspostavio sam Sakrament, koji je bio u očima ljudi najveće ludilo ljubavi i gluposti. Učinio sam se naime zarobljenikom Ljubavi. Uspostavio sam Sakrament Svete Euharistije. Htjedoh ostati kod vas i među vama do konca vremena, jer Moja Ljubav nije mogla podnijeti, da vi, koje sam ljubio više nego Svoj vlastiti Život, ostanete kao siročad.”
Tako sam primila Hostiju – Tijelo Gospodinovo – i imala je posve drugi okus. Bila je to mješavina krvi i tamjana koja me je svu ispunila. Osjetih tako beskrajnu Ljubav da nisam mogla zadržati svoje suze… Kad sam se vratila na svoje mjesto i upravo klekla, reče mi Gospodin: ”Dobro poslušaj…” I odjednom mogla sam u nutrini razabrati i čuti molitve jedne žene, koja je sjedila preda mnom, upravo se bila pričestila.
To što je ona govorila ne otvarajući usta, glasilo je otprilike ovako:
”Gospodine, sjeti se da je već opet kraj mjeseca, a ja nemam novaca da bih platila stanarinu, ratu za automobil i školarinu djeci. Ti moraš nešto poduzeti da mi pomogneš…
Molim Te, pobrini se, da moj muž napokon prestane toliko piti. Jednostavno ne mogu podnositi njegova trajna stanja pijanstva.
I molim Te za svojeg sina. Izgubit će daljnju godinu, ako mu ne pomogneš na ispitima koje mu predstoje na ovom tjednu…
I ne zaboravi moju susjedu, koja bezuvjetno treba odseliti, da napokon i stvarno odseli, budući da je jednostavno više ne mogu podnositi i izdržati…itd…itd..
Najednom reče nadbiskup: ”Pomolimo se!” I ustade okupljena zajednica na završnu molitvu. Isus mi reče žalosnim tonom u glasu: ”Jesi li pak vidjela i također primijetila? Jesi li postala svjesna toga? Ni jedan jedini put nije Mi ova žena rekla, da Me voli. Niti jednom nije mi zahvalila, što sam Ja Svoje Božanstvo spustio s Neba kao dar ljudima, jadnom čovječanstvu, također i za nju, da bih ljude uzdigao Sebi. Niti jedan jedini put nije kazala: ‘Hvala , Gospodine!’ Bila je to samo duga litanija molbi.. i tako se ponašaju gotovo svi, koji ovamo dolaze da bi Me primili.
Ja sam umro iz ljubavi prema vama i Ja sam uskrsnuo, također iz ljubavi svakog pojedinog od vas, ali vi uopće ne zamjećujete koliko čeznem i žeđam za vašom ljubavi. Sjeti se, Ja sam Prosjak Ljubavi u ovom uzvišenom tako bitnom i značajnom času duše.” Shvaćate li uopće, da On, koji je Sama Ljubav, čezne za našom Ljubavlju, moli i prosi, a mi Mu je ne želimo dati? Zacijelo još gore, nastojimo izbjeći susret s Najvišim oblikom Ljubavi, s jedinom Ljubavi, koja se prinosi u trajnoj Žrtvi.
Blagoslov
I kad je nadbiskup pošao podijeliti Završni blagoslov, Presveta Djevica ponovno mi reče slijedeće: ” Oprez, pazi i gledaj, što činiš… Vi jednostavno ‘mašete rukom’ umjesto da se prekrižite. Jednostavno ipak misli na to da bi ovaj blagoslov, kojeg u svom životu primaš iz posvećenih ruku svećenika, mogao biti posljednji. Ne znaš, da li ćeš umrijeti ili ne, kad izlaziš iz ove crkve. I također ne znaš, da li ćeš još jednom imati prigodu, da ti neki drugi svećenik podijeli svoj blagoslov. Te posvećene ruke daju ti blagoslov u Ime Presvetog Trojstva – i stoga je više nego pravo, da taj znak križa činiš s poštovanjem i pobožnošću, kao da je to posljednji put u tvom životu.”
Isus me zamolio na koncu Svete Mise ostati još nekoliko minuta s Njim.
I On reče: ”Ne izlazite u žurbi i trci odmah iz crkve na koncu Svete Mise. Ostanite jedan trenutak – nekoliko minuta, u Mojem društvu, uživajte Moju Nazočnost i omogućite Mi radost, da ste sa Mnom.”
Što je dakle Sveta Misa?
Sam Isus je dao ovaj odgovor:
”Sveta Misna Žrtva to sam Ja sâm. U njoj sam produžio Moj Život i Moju Žrtvu križa uvijek među vama. Bez zasluga Mojeg Života i Moje Krvi, što još imate čim biste stajali pred Mojim Ocem? Ništa, bijeda i grijeh.
Vi biste zapravo morali nadvisiti Anđele i Arhanđele u krepostima, je oni ne dolaze do uživanja i nemaju to blaženstvo, da Me mogu primati kao hranu, a vi to imate.
Oni piju samo jednu kapljicu iz izvora Žive vode, a vi ste dobili Milost primati Mene samog. Vi imate cijeli ocean Žive vode, da bi pili iz njega.”
U mojoj mladosti čula sam od nekoga, da Gospodin poslije Pričesti ostane u nama pet ili deset minuta. I tako upitah Gospodina u ovom trenutku: Gospodine, je li to istina i stvarno tako? Koliko dugo Ti ostaješ u nama nakon Svete Pričesti?
Mislim, Gospodin se morao nasmijati zbog moje gluposti i ovog glupog pitanja, budući da mi je kazao slijedeće:
”Ja ostajem sve vrijeme, koje Me želiš imati sa sobom. Kad sa Mnom govoriš tijekom dana, dok Mi upućuješ samo nekoliko riječi za vrijeme tvojeg dnevnog rada, uvijek ću te slušati.
Ja sam uvijek s vama. Ali vi ste ti koji Me napuštate i ostavljate samog. Misa je završila i vi odlazite iz crkve, i već je to kraj kršćanskog držanja prema životu i odlukama, to je kraj s Isusom. Ispunili ste nedjeljnu obvezu i tim je sve učinjeno, a vi uopće ne mislite na to, da biste Me obradovali da podijelim s vama obiteljski život, barem ovog dana,
Dana Gospodnjeg.
U vašim kućama i stanovima imate mjesto za sve moguće i često čak posebnu sobu za svaku vrstu djelatnosti: spavaću sobu, kuhinju, blagovalište za objede, itd..itd. A koje je mjesto, kojeg ste napravili za Mene? To smije samo biti mjesto gdje ste objesili neku sliku po kojoj pada prašina i čak ne bude pobrisana, nego to mora biti mjesto, gdje se obitelj susreće bar na pet minuta dnevno, da bi zahvalila za dan, za dar života i moliti za sve potrebe vapiti blagoslov, zaštitu i zdravlje… Sve ima svoje mjesto u stanovima, samo Ja nemam.
Ljudi planiraju svoj dan, svoj tjedan, svoj semestar, svoj godišnji odmor itd. Točno znaju kojeg će se dana odmarati, kojeg će dana ići u kino ili ići na svečanosti, kad će posjetiti baku ili unuke, djecu ili prijatelje. Točno znaju kad će se prepustiti zadovoljstvima; ali koliko ima obitelji, koje najmanje jednom mjesečno kažu: ‘Danas je dan kad namjeravamo posjeti Isusa u Svetohraništu.’ I onda dođe cijela obitelj Meni, da bi sa Mnom razgovarali, Meni pričali kako im je u posljednje vrijeme, izložili Mi svoje probleme i poteškoće koje imaju, i od Mene izmolili što im je potrebno, omogućili Mi djelovati u njihovim poslovima! Kako često se događa tako nešto?
Ja znam sve. Ja čitam u najdubljoj dubini vašeg srca i poznajem vaše najtajnije misli, ali sviđa Mi se, kad Mi pričate o vašim stvarima. Raduje Me, kad Mi dopuštate sudjelovati u vašem životu kao članu obitelji, kao najintimnijem i najboljem Prijatelju. Kolike Milosti čovjek gubi samo stoga, jer Mi ne ostavljaju mjesta u svojem životu.”
IMPRIMATUR
Brošuru ‘Sveta Misa’, svjedočanstvo Catalene, laičke misionarke Euharistijskog Srca Isusova,
pažljivo sam pročitao i ne nalazim ništa što bi se protivilo Svetom Pismu ili nauci Crkve.
Naprotiv,jednostavno vjerujem, da se ovdje radi o dubokoj nauci o Otajstvu Svete Mise.
Posebno preporučujem ovaj spis svećenicima i laicima na čitanje i razmatranje, da bi se došlo
do boljeg razumijevanja i dubljeg doživljavanja Svete Žrtve na oltaru.
San Vincente, 2. ožujka 2004.
Mons. Jose Barahona C.
Biskup San Vicente
El Salvador, Centralna Amerika
Prevedeno sa njemačkog: ”Das Heilige Meßopfer”
Ein Zeugnis von Catalina
VIDLJIVOST ŽRTVENOGA KARAKTERA SVETE MISE U U TRADICIONALNOME OBREDU
Vjerujem da je općenito poznata klasična liturgijska zakonitost: Lex orandi lex credendi; naime, Crkva svojom liturgijom izražava što vjeruje. Posve je jasno kako su već od početka poklad vjere i bogoslužno slavlje tvorili živu cjelinu: s jedne se strane radi o svijesti da smo otkupljeni žrtvom Gospodina našega Isusa Krista na križu; s druge strane, učinkovitost te žrtve priopćuje se i primjenjuje na vjernike svih vremena u slavljenju sakramenata. Među njima najznačajnije mjesto zauzima presveta Euharistija ili sveta Misa, budući da se u njoj — na način nekrvne žrtve, djelovanjem zaređenoga službenika Crkve, pod prilikama kruha i vina — uprisutnjuje ta ista žrtva Krista koji se prinosi Ocu za naše spasenje, a Njegove se zasluge primjenjuju na one koji s ispravnom nakanom sudjeluju u Euharistiji.
Uzimajući ovo u obzir, možemo zaključiti da svi pojedini obredi koji okružuju sakramentalno slavlje moraju, koliko je god moguće, izraziti i očitovati stvarnost koja se proslavlja i čvrstom vjerom ispovijeda. U tome kontekstu spominjemo Tridentski sabor koji, na temelju obreda što se slavio već stoljećima ranije, želi podrobno izreći srž euharistijske vjere, osobito sučelice krivovjerju samozvanih reformatora. Posve je razvidno da se u takvim okolnostima nije pomišljalo konstruirati nešto novo, nego se htjelo mirno razložiti vjeru koja se već spontano živjela u slavljenju Mise. Ukoliko ovaj Sabor, primjerice, ponovno potvrđuje nauk o transupstancijaciji (DH 1642) izložen kod sv. Tome Akvinskoga, pritom se uopće ne osjeća potreba za uvođenjem nekoga novog obreda koji bi još snažnije naglašavao ovu istinu; već postojeći obred dovoljno je snažan; štoviše, upravo je taj obred poslužio sv. Tomi kao temelj na kojemu će izgraditi teološko promišljanje transupstancijacije.
Katolički nauk o Euharistiji
Načinimo sažetak nauka o presvetoj Euharistiji kako ga je 1551. godine utvrdio Tridentski sabor: nakon pretvorbe kruha i vina Gospodin je istinski, stvarno i bitno (vere, realiter, substantialiter) prisutan pod tim prilikama (DH 1636), i to snagom riječi, »ex vi verborum« (DH 1640). Ovaj je sakrament duhovna hrana naših duša, zaštita od grijeha, zalog crkvenoga jedinstva i buduće slave (DH 1638). Euharistija stvarno sadržava Gospodina i prije nego što se dijeli prilikom pričešćivanja (DH 1639), i to u punini Njegovoga božanstva i čovještva, pod svakom od prilika (DH 1641).
Jedanaest godina kasnije, 1562., objavljen je Dekret o presvetoj misnoj žrtvi. Pralik okajničke žrtve za grijehe nalazi se u starozavjetnome svećenstvu (DH 1739), ali svoju spasenjsku učinkovitost dobiva tek po žrtvi jedinoga Velikog svećenika, Isusa Krista, koji nas je otkupio prinoseći sebe Ocu, i to »morte intercedente«, tako da je nastupila smrt (DH 1740; usp. Heb 7, 27). Zbog toga je Isus Krist ustanovio vidljivu žrtvu, kao što to i zahtijeva ljudska narav, da bi uprisutnjivao jedincatu žrtvu križa i primjenjivao njezine zasluge na grješnike svih vremena, kako bi im grijesi bili oprošteni (DH 1740). U toj žrtvi On prinosi sama sebe po djelovanju Crkve, po svećenicima, u vidljivim znakovima, u spomen-činu prolijevanja svoje Krvi (DH 1741). Zbog toga On sam djeluje u tome nekrvnom prinošenju, bez obzira na nedostojnost crkvenih služitelja (DH 1742). Na posljetku, evo i točke koja je za nas ovdje najznačajnija: »Budući da je u ovoj božanskoj žrtvi, koja se proslavlja u Misi, sadržan i žrtvovan, na nekrvni način, onaj isti Krist koji je jednom prinio samoga sebe na žrtveniku križa na krvni način, ovaj sveti Sabor naučava da je ta [misna] žrtva doista pomirbena… Naime, ista je Žrtva onaj koji je jednom prinio sama sebe na križu i onaj koji sada vrši prinos po služenju svećenika, ali na drukčiji način« (DH 1743).
Isti ovaj nauk ukratko sažima Pio XII. u svojoj enciklici Mediator Dei 1947. godine: žrtva oltara jest istinsko i pravo žrtvovanje kojim Veliki svećenik čini ono što je nekoć učinio na križu, prinoseći samoga sebe Ocu kao najugodniju žrtvu, međutim na drukčiji način: »Na križu je u potpunosti prikazao sama sebe i svoje trpljenje… No na oltaru, zbog [sadašnjega] proslavljenog stanja njegove ljudske naravi, „smrt njime više ne gospoduje” (Rim 6, 9), te nije moguće prolijevanje krvi. Međutim, po odredbi božanske mudrosti, žrtvovanje našega Otkupitelja pokazuje se na stanoviti čudesan način per externa signa, quae sunt mortis indices (vanjskim znakovima koji upućuju na smrt)… Naime, euharistijske prilike, pod kojima je On prisutan, označuju žrtveno odjeljivanje tijela i krvi« (DH 3848).
Obredni znakovi
Moramo se zaustaviti na ovome mjestu. Svaki je sakrament djelatan znak stvarnosti koju sadržava i milosti koju udjeljuje. Tako i obred svete Mise mora vidljivim znakovima i ceremonijama označavati stvarnost koja se proslavlja. Koji su to vanjski znakovi o kojima govori Pio XII.?
1) Odvojena posveta kruha i vina: očigledno, odjeljivanje krvi od tijela označava žrtvu i, dapače, smrt. Na taj način odijeljene prilike na oltaru označavaju Kristovu muku i smrt koja se sakramentalno uprisutnjuje.
2) Ulijevanje vode u kalež označava vodu koja je potekla iz probodenoga boka Kristova nakon smrti na križu, u skladu s tumačenjem Tridentskoga sabora (DH 1748).
3) Samo jedan svećenik koji stoji za oltarom prinoseći žrtvu kao službenik Crkve, djelujući u Kristovoj osobi, izvršavajući posvetu i sâm izgovarajući Kristove riječi, predstavlja jedinstvenost Kristovoga posredništva i svećeništva, kao i sakramentalnu objektivnost euharistijske žrtve.
4) Ovo biva dodatno naglašeno obrednom odijeljenošću svećenika od zajednice; naime, on moli Confiteor odvojeno od drugih; potiho čita čitanja dok ih đakon ili podđakon pjevaju, a jednako tako potiho čita antifone koje zbor pjeva; u pozivu na molitvu ističe razliku: »Molite, braćo, da moja i vaša žrtva…«; pokleca pred posvećenim prilikama prije nego ih podigne i pokaže zajednici na štovanje; pričešćuje se prije drugih (ukoliko se drugi vjernici ne pričešćuju izvan Mise).
Ovo su najvažniji obredi koji očituju žrtveni karakter svete Mise. Međutim, u ovoj skladnoj cjelini tradicionalnoga obreda postoje i mnoge druge manje geste koje upućuju na slavljeno otajstvo. S time u vezi možemo se poslužiti sistematizacijom sv. Tome: »U slavljenju ovoga otajstva neke se stvari čine za uprisutnjenje Kristove muke; druge za stvaranje potrebne raspoloživosti mističnoga Tijela [tj. Crkve]; treće se odnose na pobožnost i poštovanje kojim se treba pristupati ovome sakramentu« (Summa theologiae III, 83, 5., resp.). Prema tome, žrtvenost svete Mise očituje se i na sljedeći način:
1) Slavitelj mnogo puta čini znak križa iznad prinesenih darova, što upućuje na to da se prinosi ista žrtva kao i na križu.
2) Obdržava se šutnja za vrijeme kanona i češće za vrijeme Mise; to znači da se pristupa nedohvatljivome i neshvatljivome otajstvu.
3) Svećenik mnogo puta pokleca, ispovijedajući tako vjeru u prisutnost žrtvovanoga Tijela i Krvi na oltaru; sa svoje strane, ostali vjernici slušaju Misu klečeći, a također se pričešćuju klečeći.
4) Slavitelj nakon pretvorbe čuva palčeve i kažiprste od bilo kakvoga profanog doticaja te ih nakon pričešćivanja pere iznad kaleža.
5) Propisano je uvijek pokrivati kalež palom te očistiti sveto posuđe odmah nakon pričešćivanja.
6) Oltar se prekriva trima oltarnicima.
7) Predug bi bio popis svih mjesta gdje se u misnim molitvama spominje žrtva, kako u redu Mise, tako i u vlastitim molitvama pojedinih misnih slavlja.
Svi ovi obredi i vidljivi znakovi očituju istovjetnost misne žrtve sa žrtvom Križa. S jedne strane, misna žrtva ovisi o žrtvi Križa; s druge strane, kao što naučava Tridentski sabor nasuprot protestantskim prigovorima, sveta Misa ne predstavlja obezvrjeđivanje niti umanjivanje Kristove žrtve na križu (DH 1743, 1754).
Narav Kristove žrtve na križu
Sada moramo razmotriti u čemu se sastoji žrtva Isusa Krista na križu. Klasična teologija otkupljenja uči nas da Bog Otac šalje svoga Sina kao pomirbenu žrtvu za naše grijehe. Naime, svaki čin ljudske slobode ima svoju težinu te može uroditi plodom: zaslugom ili krivnjom, a također biva naplaćen nagradom ili kaznom. Čovjek je svojim grijehom, pa i najmanjim zamislivim, učinio neizmjernu nepravdu Bogu. Naime, pravedno je da stvorenje sluša svojega stvoritelja; a Bog je sama pravednost te ne bi bilo pravedno da dopušta nepravdu. Budući da je čovjek svojim grijehom nanio neizmjernu uvrjedu Bogu, čija se težina mjeri veličinom povrijeđenoga Božjeg veličanstva, on je zaslužio kaznu vječne smrti u paklu. Čovjek više nije mogao sam od sebe nadoknaditi učinjenu štetu. Odgovarajuću zadovoljštinu može dati samo onaj tko je ujedno čovjek (budući da ljudski rod snosi krivnju) i Bog (budući da je samo Bog sposoban to učiniti). Zbog toga Bog Otac, koji je jednako milosrdan koliko pravedan, šalje svojega Sina kako bi okajao krivnju naših grijeha. Božji je Sin to učinio uzimajući na sebe, nedužnoga, kaznu za naše grijehe, a to je smrt. Tako nas je svojom smrću izbavio od naše smrti, a svojom nedužnošću od naših krivica. Isus Krist je to učinio objektivno jednom zauvijek; a ta je zadovoljština toliko preobilna da dostaje za sve ljude svih vremena i za njihove grijehe. Međutim, potrebno je da se ovo objektivno otkupljenje na njih subjektivno primijeni. To se može učiniti jedino po svetim sakramentima koje Crkva poslužuje; odnosno, u našemu slučaju, po euharistijskoj žrtvi, i to samo ukoliko u sebi stvarno i bitno sadržava Kristovu žrtvu. Nadodajemo da se, s ovoga stanovišta, Kristovo uskrsnuće shvaća kao logična posljedica njegove spasonosne muke, poradi koje biva proslavljen.
Međutim, već se prvom polovicom XX. stoljeća u nekih katoličkih teologa, pod očitim protestantskim utjecajem, počela razvijati tzv. teologija povijesti spasenja s drukčijim poimanjem. Bog već samim svojim stvaranjem slobodno započinje povijest spasenja ulazeći na određeni način u dijalog s čovjekom (i svim stvorenjima), iskazujući mu svoju ljubav, čiji vrhunac predstavlja poslanje Isusa Krista. On se obraća svakome čovjeku i poziva ga već zbog toga što je čovjek osoba i ima dostojanstvo osobe. Bog Otac postavlja svoga Sina među ljude kako bi se po Njemu očitovao kao čovjekov spasitelj. U Kristu je Božja ljubav živa i slobodna, nije uvjetovana i ne postavlja uvjete, ustrajna je unatoč grijesima, za koje niti ne traži bilo kakvu zadovoljštinu. Naime, budući da je Bog nepromjenjiv, čovjekov grijeh ne može izazvati nikakvu promjenu u Bogu; zbog toga je nedopustivo tvrditi da se Bog može uvrijediti. (Ovdje treba napomenuti kako je istina da je Božja narav nepromjenjiva; no Božja čast i njegovo pravo da ga se sluša biva povrijeđeno svakim grijehom). Prema tome — nastavlja teologija povijesti spasenja — oproštenje grijeha ne znači ništa drugo nego čovjekovo ozdravljanje od duhovnih posljedica grijeha. S istoga stanovišta, uskrsnuće se više ne shvaća kao epilog povijesti spasenja, nego kao njezino središte i ciljna točka: Krist je, kao i mi, došao na svijet da uskrsne. Uskrsnuće je, dakle, vrhunac objave Božje pobjede u Kristu nad zlom prisutnim u povijesti. Zbog toga se teologija povijesti spasenja također naziva teologijom vazmenoga otajstva. Prema njezinim postavkama uskrsnuće se praktički razdružuje od grijeha i od smrti koja je kazna za grijeh (usp. Rim 6, 23).
Utjecaj teološkoga shvaćanja na liturgijski obred
Ukoliko sada želimo razotkriti uzrok promjene liturgijskoga obreda, možemo zaključiti: u biti, promijenila se teologija. Ona više nije htjela biti poniznom učenicom liturgije i tradicije, nego je željela sa svoje strane reformirati liturgiju i reinterpretirati tradiciju. Takvo što ne predstavlja nikakvu novost u povijesti Crkve; međutim, ono što je dotada bilo nečuveno u Katoličkoj crkvi jest sloboda koju je crkveno učiteljstvo pružilo teološkim i liturgijskim inovatorima nakon II. vatikanskoga sabora.
Ovdje se, dakle, radi o posve novome poimanju grijeha, otkupljenja, uskrsnuća, pa i same Kristove muke. Ukoliko ova posljednja gubi na važnosti, nije čudno da prestaje biti središnjom temom obreda koji je uveden 1969. godine. Novo će težište biti upravo vazmeno otajstvo.
Razmatrajući ovu posljednju riječ, otajstvo, valja razjasniti novi smisao koji je poprimila u prošlome stoljeću tragom misterijske teologije njemačkoga benediktinca Odona Casela. Prema njemu, riječ otajstvo (misterij) mnogo je bogatija od skolastički reduciranoga izraza sakrament. Naime, dok se tehnički izraz sakrament odnosi na djelatni znak koji izvodi milost koju označava, otajstvo sadržava stvarnost koju označava. Otajstvo je simbol, fenomen koji treba pravilno interpretirati, primjenjujući ispravnu fenomenološku hermeneutiku; u tome je slučaju moguće da vjernik ostvari izravan doticaj sa stvarnošću koju otajstvo uprisutnjuje na objektivan način. Zbog toga nije više toliko važna uloga Učiteljstva i predaje koja čuva poklad vjere i zahvaljujući kojoj se rađa fides ex auditu (usp. Rim 10, 17 prema Vulgati: »vjera iz slušanja«); naprotiv, sakramenti kao otajstva vjere već omogućavaju iskustveni doticaj sa spasenjskim događajima koji su u njima sadržani. Očito, zbog toga se od primatelja zahtijeva i aktualni čin vjere i dobro razumijevanje te aktivno sudjelovanje. (Glede cijeloga odsjeka usp. RAZNI AUTORI, Il problema della riforma liturgica, Albano Laziale 2001, 62-78).
Koja je, dakle, s ovoga stanovišta, stvarnost koju Euharistija objektivno sadržava i uprisutnjuje? Kao što smo malo prije vidjeli, to je baš Kristovo vazmeno otajstvo kao vrhunac Božje objave usredotočene upravo na uskrsnuće. Sada već postaje očito koje su pretpostavke za definiciju i za obred svete Mise.
Klasična teologija stavlja naglasak na posredništvo Isusa Krista, Velikoga Svećenika (oslikanoga u Pavlovoj poslanici Hebrejima) koji prinosi Ocu samoga sebe kao žrtvu okajnicu za grijehe; dosljedno tome, u svetoj je Misi svećenik (ukoliko djeluje u Kristovoj osobi) posrednik Boga i ljudi zbog toga što prinosi Ocu žrtvu Kristovu, kako bi krštenici zadobili oproštenje grijeha. Slavitelj označava ovu žrtvu, kao što smo već ranije rekli, vidljivim znakovima, tj. odijeljenom posvetom kruha i vina, da bi stvarno i bitno postali Kristovim Tijelom i Krvlju. Upravo je ova stvarna Kristova prisutnost središte cijeloga obreda; upravo se Njemu obraćaju sve geste i molitve u Misi.
Naprotiv, moderna teologija, koju je čak prihvatilo crkveno Učiteljstvo za vrijeme i nakon II. vatikanskoga sabora, pretpostavlja gotovo izravan odnos između Boga Oca i ljudskoga roda. S ovoga je stanovišta Krist više sakrament, znak, simbol ljubazne Božje prisutnosti među ljudima nego li Veliki Svećenik iz Poslanice Hebrejima. Ljudi pak primaju tu bezuvjetnu ljubav i zahvaljuju Bogu (a to se na grčki zove euharistija). Posljedice za liturgiju svete Mise su očite: zbor Božjega naroda jest glavni djelatnik, dok je prisutnost svećenika (kao drugoga Krista) gotovo sporedna, on je samo predsjedatelj zajednice (protestanti bi nadodali: također predstavnik, izabran od same zajednice). Zajednica ima gotovo neposredan pristup Bogu, tako da, na primjer, netko od okupljenih vjernika može bez ikakvih poteškoća navijestiti svima prisutnima (i svećeniku) Božju riječ u misnim čitanjima. A čim se okupi mjesna zajednica da zahvali Gospodinu za njegovu ljubav, već je zajamčena Kristova duhovna prisutnost, dok njegova stvarna prisutnost više nije toliko važna, pogotovo ne nakon svete Mise. Zbog toga ne začuđuje niti činjenica da se Misa dijeli na Službu riječi i Euharistijsku službu, čime se pretpostavlja određena sakramentalnost Božje riječi, stavljena na jednaku razinu s prinosom, kao da bi Riječ omogućavala izravno mistično iskustvo naviještenoga otajstva, stvarno uprisutnjenoga (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 7).
Odavde proizlaze dva različita naziva i definicije. Riječ Misa potječe od latinskoga izraza koji označava poslanje, tj. prinošenje Kristove žrtve, koju prinosi Crkva, po svome službeniku, nebeskome Ocu. U perspektivi moderne teologije upotrebljava se češće riječ euharistija, odnosno zahvaljivanje. Evo i odgovarajućih definicija:
1) Klasična definicija: sveta Misa je nekrvna žrtva [način] Novoga Saveza u kojoj se Isus Krist [glavni djelatnik] prikazuje pod prilikama kruha i vina [vidljivi sakramentalni znak] po svećenikovim rukama [crkveno posredovanje sakramenta] nebeskome Ocu [naslovnik] za naše spasenje [svrha].
2) Nasuprot tome, u Općoj uredbi Rimskoga misala (OURM) u prvome izdanju misala Pavla VI. iz 1969. godine čitamo sljedeće (br. 7): »Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji. Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”«. Ovaj je tekst kasnije malo nadopunjen zahvaljujući intervenciji kardinala Alfreda Ottavianija i Antonija Baccija.
Promjene u novome obredu Mise
Nakon ovoga promišljanja možemo zaključiti: ukoliko se teologija promijenila tako da više ne pridaje Kristovoj žrtvi na križu središnji značaj za otpuštenje ljudskih grijeha, tada je još manje potrebno da se sveta Misa smatra žrtvom. To se može zamijetiti posvuda u obredu koji je proglasio Pavao VI., kako u cjelini, tako i u pojedinostima.
U cjelini: praksom da se Misa slavi prema narodu (što se naznačuje odredbom da se oltar uredi tako da se „može oko njega obilaziti i slaviti Misu prema narodu”, OURM 299), dolazi do zatvaranja kruga slavljenja. Svećenik biva gotovo »utopljen« u zajednicu Božjega naroda. Svaki puta kad OURM spominje svećenikovu žrtvenu službu, povezuje ju s narodom; navodimo samo jedan primjer: »Smisao ove [euharistijske] molitve je u tome da se cijeli vjernički skup sjedini s Kristom u ispovijedanju čudesnih Božjih djela i u prikazivanju žrtve« (br. 78). Osim toga, gotovo sve što svećenik kaže i čini, mora biti narodu vidljivo i čujno. Tako je mikrofon postao jednim od najvažnijih predmeta kod oltara, dok su u neke veće crkve (npr. u Lateransku baziliku u Rimu) postavljeni čak i televizijski zasloni. Slavitelj mora biti potpuno transparentan za vjernike kojima predsjeda. Bitno je da očima uspostavi kontakt s okupljenom zajednicom, kako bi je mogao animirati na aktivno sudjelovanje. Kao posljedica toga javlja se čitav niz negativnih učinaka: zajednica se zatvara u samu sebe, štoviše, počinje proslavljati samu sebe. Ovakvo okretanje otvara vrata subjektivizmu, koji je čak nagoviješten i u samoj OURM: treba voditi računa o osobitostima i o ostalim okolnostima pojedine zajednice (usp. br. 20).
U pojedinostima: smanjene su ili čak ukinute molitve koje spominju žrtvu, zadovoljštinu ili kaznu za grijehe, trpljenje u čistilištu i pakleni oganj (usp. npr. staru i novu zbornu molitvu na blagdan sv. Nikole biskupa 6. prosinca), pokoru i prijezir svjetovnih stvari (to se izričito spominje u OURM br. 15), kao i ranjivost ljudske naravi i đavlov utjecaj, zasluge i zagovor svetih itd. U samome obredu Mise ukinut je praktički svaki spomen Presvetoga Trojstva kao krajnjega naslovnika euharistijske žrtve (triput molitva Slava Ocu; molitve Suscipe Sancta Trinitas i Placeat tibi Sancta Trinitas, kao i predslovlje Presvetoga Trojstva koje se više ne upotrjebljava svake nedjelje kroz godinu nego samo jednom godišnje); osim toga, uklonjene su sve geste koje se odnose na čašćenje euharistijskih prilika, kako nakloni, poklecanja i znakovi križa, tako i sva pozornost da se ne izgubi niti najmanja čestica posvećenih prilika. Iščeznuli su obredi kojim su se slavitelj i poslužitelji pripravljali na slavlje, a sačuvani su samo neki dijelovi tih obreda koji se sada izvode zajednički s cijelom zajednicom.
Zaključak
Ukoliko u sadašnjoj crkvenoj situaciji želimo biti vjerni katoličkoj tradiciji, tj. vjeri koju je objavio Gospodin Isus Krist i koju su predali apostoli i crkveno Učiteljstvo, ne možemo se zadovoljiti, recimo tako, samom liturgijom (sola liturgia), budući da smo uvidjeli kako ona pripada puno široj životnoj cjelini koja stoji u međuovisnosti s teologijom. Međutim, izgleda kako je motuproprij Ecclesia Dei afflicta iz 1988. godine bio pomalo zamišljen u tome smjeru; tj. dok je s jedne strane zahtijevao da se poštuju sklonosti onih koji su navezani na određene liturgijske i disciplinske oblike iz prošlosti, dotle je s druge strane tražio od teologa da prodube »točke vjerskoga nauka koje, možda zbog toga što su nove, još uvijek nisu dobro shvaćene u nekim dijelovima Crkve« (br. 5b, DH 4823), očigledno smjerajući na teologiju vazmenoga otajstva. Tako je došlo do toga da se vjernike koji žele ostati vjerni tradiciji tretira kao neke ljubitelje starina ili, u najboljemu slučaju, kao samo još jednu skupinu među mnoštvom skupina koje imaju vlastitu »karizmu«.
Što da dakle činimo? Svakako moramo ponajprije zahvaliti Božjoj Providnosti da nam je moguće u okrilju Katoličke crkve slaviti liturgiju svih vremena. Većina nas se zacijelo nikada ne će uključiti u stručnu teološku ili liturgijsku raspravu, te Gospodin od nas niti ne će očekivati da teološki argumentiramo žrtveni karakter Mise. Međutim, Gospodin od nas zahtijeva dvije stvari: 1) ustrajati u jedinstvu Katoličke Crkve, izvan koje nema spasenja; 2) živjeti svetim kršćanskim životom.
Vjerujem da smo u tradicionalnoj liturgiji pronašli neophodno sredstvo posvećenja. Ona, naime, pokazuje na jasan i neupitan način da je Misa ponovno vidljivo uprisutnjenje žrtve kojom smo otkupljeni. Na tu stvarnost upućuju već i same Gospodinove riječi: »Ovo je kalež moje Krvi… koja će se proliti za vas i za mnoge«. Prolivena krv neprijeporni je znak žrtve. I premda je istina da se ova žrtva slavi u obliku blagovanja (»Uzmite i jedite od ovoga svi…«), radi se o obrednome, žrtvenom blagovanju; prima se Kristovo žrtvovano Tijelo i Krv.
Svi smo iskusili katastrofalne posljedice zaborava žrtvenoga značaja svete Mise: gubitak vjere u mnogih katolika; naglo smanjeni broj polaznika svete Mise; kriza identiteta kod mnogih svećenika, nadasve onih mladih koji nisu imali tradicionalnu formaciju; zabrinjavajuće pomanjkanje mladih koji su spremni prihvatiti duhovni poziv.
Molimo i kršćanski se nadamo da ponovno oživi i očvrsne vjera u žrtvenu vrijednost svete Mise na razini sveopće Crkve. Što se pak nas tiče, vjerno se držimo uz Kristovu žrtvu koja se na vidljivi način ponazočuje na oltaru te, primajući od nje milost, sjedinjujmo žrtvu svoga života s Kristovom žrtvom, prikazujući na taj način same sebe »za žrtvu živu, svetu, Bogu milu« (Rim 12, 1). Ako budemo ovako iskreno katolički živjeli, postat ćemo, ako Gospodin želi, razvidnim znakom izlaska iz trenutačne teške krize.
Dr .Tin Šipoš
Sveta misa ili Euharistija je najuzvišenija žrtva kojom nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njim
1. O naravi ovog sakramenta i stvarnoj nazočnosti Isusa Krista u njemu
■ 596.P. Što je to sakrament euharistije?
O. Euharistija je sakrament u kojem se po divnoj pretvorbi čitave biti kruha u tijelo Isusa Krista i vina u njegovu drogocjenu krv nalazi pravo, stvarno i bitno Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo samog Isusa Krista našeg Gospodina pod prilikama kruha i vina da bi bio naša duhovna hrana.
■ 597. P. Je li u euharistiji isti Isus Krist, koji je na nebesima, i koji je na zemlji rođen od presvete Djevice?
O. Da, u euharistiji je doista isti Isus Krist, koji je na nebesima i koji je na zemlji rođen od presvete Djevice.
■ 598.P. Zašto vjerujete da je u euharistiji zaista Isus Krist?
O. Vjerujem da je u sakramentu euharistije zaista nazočan Isus Krist, jer je on sam to rekao, a to me uči i sveta Crkva.
■ 599.P. Koja je tvar sakramenta euharistije?
O. Tvar sakramenta euharistije je ista kojom se služio Isus Krist, a to je kruh od žita i vino od trsa.
■ 600.P. Koji je oblik sakramenta euharistije?
O. Oblik sakramenta euharistije sastoji se u riječima koje je izgovorio Isus Krist – “ovo je tijelo moje”, “ovo je krv moja”.
■ 601.P. Što je, dakle, hostija prije posvećenja?
O. Hostija je prije posvećenja kruh.
■ 602.P. Što je hostija poslije posvećenja?
O. Poslije posvećenja hostija je pravo Tijelo našeg Gospodina Isusa Krista pod prilikom kruha.
■ 603.P. Što je u kaležu prije posvećenja?
O. U kaležu je prije posvećenja vino s nekoliko kapi vode.
■ 604.P. Što je u kaležu poslije posvećenja?
O. Poslije posvećenja u kaležu je prava krv našeg Gospodina Isusa Krista pod prilikom vina.
■ 605.P. Kada se kruh pretvara u tijelo i vino u krv Isusa Krista?
O. Pretvorba kruha u tijelo i vina u krv Isusa Krista događa se u samom činu, u kojem svećenik pod svetom misom izgovara riječi posvećenja.
■ 606.P. Što je posvećenje?
O. Posvećenje je ponavljanje čuda koje je Isus Krist učinio na posljednjoj večeri, kad je kruh i vino pretvorio u svoje presveto tijelo i krv govoreći: “ovo je tijelo moje” i “ovo je krv moja”. To ponavljanje čini svećenik u sv. misi.
■ 607.P. Kako Crkva zove čudesnu pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista?
O. Čudesnu pretvorbu, koja se svaki dan vrši na našim oltarima, Crkva zove transupstancijacija (promjena biti neke stvari).
■ 608.P. Tko je riječima pretvorbe dao toliku snagu?
O. Riječima pretvorbe dao je toliku snagu sam Gospodin naš Isus Krist, koji je svemogući Bog.
■ 609.P. Ostaje li poslije posvećenja što od kruha i vina?
O. Poslije posvećenja ostaju samo prilike kruha i vina.
■ 610.P. Što su to prilike kruha i vina?
O. Prilike su: vidljiva količina i kakvoća kruha i vina, a to je oblik, boja i okus.
■ 611. P. Na koji način kruh i vino mogu ostati bez svoje unutrašnje biti?
O. Vanjske prilike kruha i vina ostaju na čudesan način bez svoje unutrašnje biti posredovanjem svemogućega Boga.
■ 612. P. Je li pod prilikom kruha samo tijelo Isusovo, a pod prilikom vina samo njegova krv?
O. Koliko pod prilikom kruha, toliko i pod prilikom vina čitavi je i živi Isus Krist sa svojim tijelom, krvlju, dušom i božanstvom.
■ 613. P. Možete li mi reći zašto je u hostiji i u kaležu čitav Isus Krist?
O. U hostiji je, kao i u kaležu, čitav Isus Krist, jer je on u euharistiji živ i besmrtan isto kao što je i na nebu, stoga gdje je njegovo Tijelo tu je i njegova krv, duša i božanstvo, a gdje je Krv, tu je i tijelo, duša, božanstvo. Sve je ovo neodvojivo u Isusu Kristu.
■ 614. P. Prestaje li Isus postojati na nebu onda kada je u hostiji?
O. Kad je Isus u hostiji, on ne prestaje postojati na nebu, nego se istodobno nalazi na nebu i u presvetom Sakramentu.
■ 615. P. Nalazi li se Isus u svim posvećenim hostijama na svijetu?
O. Da, Isus Krist se nalazi u svim posvećenim hostijama na svijetu.
■ 616. P. Kako je moguće da se Isus nalazi u svim posvećenim hostijama?
O. Isus se nalazi u svim posvećenim hostijama po Božjoj svemoći kojoj nije ništa nemoguće.
■ 617. P. Lomi li se Isusovo tijelo onda kada se lomi hostija?
O. Tijelo Isusovo se ne lomi onda, kad se lomi hostija nego se lome prilike kruha.
■ 618. P. U kojem dijelu hostije ostaje Isusovo tijelo?
O. Isusovo tijelo ostaje čitavo u svim dijelovima, na koje se hostija dijeli.
■ 619. P. Je li Isus jednako nazočan u velikoj hostiji kao što je i u svakom komadiću?
O. On je u velikoj hostiji kao i u svakom komadiću isti Isus Krist.
■ 620. P. Zašto se u crkvama čuva presveta euharistija?
O. Presveta euharistija čuva se u crkvama da bi joj se tamo vjernici klanjali i da bi se mogla prema potrebi odnijeti i bolesnicima.
■ 621. P. Moramo li se klanjati euharistiji?
O. Moramo se svi klanjati euharistiji, jer ona zaista sadrži stvarno i bitno samoga Isusa Krista.
Iz Velikog katekizma sv. Pija X. o Euharistiji – IV. poglavlje – O euharistiji
