Vjera i nogomet započeli u krilu obitelji
Ljudsko biće svoje prve spoznaje stječe u krugu obitelji i roditeljskog doma. Gospodine Pletikosa, možete li s nama podijeliti te prve trenutke kojih se sjećate iz svojega života i koji su bili presudni za Vaš životni put?
Obitelj u kojoj sam odrastao činili su roditelji Frane i Mila, te moje sestre Magda i Miranda koje danas, kao i ja, imaju svoje obitelji. Djetinjstvo sam proživio u tipičnoj splitskoj radničkoj obitelji koju su uzdržavali otac i majka radeći u pekarskom poduzeću. Za mene je to bilo zaista izvanredno vrijeme, a odgoj se uvelike razlikovao od onoga današnjega. Kao i većina odraslih, djetinjstvo pamtim manje po događajima, a više po divnim slikama koje su se urezale u sjećanje. Sve su one pune ljubavi i zahvaljujući njima trudim se formirati sam sebe kao osobu, kao vjernika koji želi biti vrhunski u svome životu i u odnosu prema drugima. Iz tih sjećanja rado izdvajam sliku maloga stana u kojem smo živjeli do 1987. godine kad smo se preselili u veći. Taj stan od 32četvorna metra s jednom sobom u kojoj je spavalo nas petero kroz žrtvu mojih roditelja najviše me naučio skromnosti i odanosti obitelji. Moj otac Frane, sada već pokojni, uvijek je radio po noći. Iako je rijetko odlazio u crkvu, bio je pravo utjelovljenje istinskog oca, prava glava obitelji koji je s majkom u svakom trenutku bio spreman ispuniti sve moje potrebe, a ne moje želje, kao što je danas slučaj u većini obitelji. Nikada, ali baš nikada mi nije nedostajalo očinske ljubavi za koju smatram da je danas jedna od najotvorenijih rana nas odraslih. Duge šetnje, odlasci na razne utakmice poput nogometa, košarke, rukometa, ragbija, igre na tračnicama na željezničkom kolodvoru, kupanja na Firulama, odlasci na selo djedu i baki… Sve su to slike ljubavi urezane u mene koje su mi pružili moji roditelji.
Znači li to da je Vaš otac zaslužan i za Vašu ljubav prema Hajduku?
Da, on mi je prenio ljubav prema Hajduku, ali i prema nogometu uopće. On je zaista bio jedan od najistinskijih navijača Hajduka. S radošću sam od njega upijao sve priče s Hajdukovih utakmica u gostima, kao kada se, primjerice, popeo na kip bana Josipa Jelačića u Zagrebu i stavio na njegov mač Hajdukovu zastavu. Posebno lijepo bilo je kada bi se igrali derbiji u bivšoj državi i kada bi se u našem stančiću okupila mnogobrojna rodbina s Miljevaca i iz Imotskog pristigla na utakmicu. Svi ti događaji su nas zbližavali kao obitelj, a posebnu zaslugu u tome imao je moj otac Frane.
No, osim s nogometom, Vaše je djetinjstvo bilo povezano i s Bogom?
Kad spominjem svoj odgoj u vjeri, ponovno se vraćam slikama iz djetinjstva. Sada je to slika majke koja tiho ulazi u moju sobu pred san, uzima moju ruku, čini znak križa i izgovara: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. To je bio moj prvi dodir s vjerom. Mislim da nema jače ljubavi od ljubavi majke prema svome djetetu, te sam siguran da je moja majka bila prva preko koje je Bog došao do mene. Taj osjećaj se riječima i razumom teško može opisati. To je moguće jedino srcem.
Bog ne odustaje od čovjeka
Postoji li trenutak u Vašem životu koji možemo smatrati prekretnicom s tradicionalne prema živoj i osobnoj vjeri?
Bila je to očeva bolest. Naime, u rano proljeće 2006. godine liječnici su mu otkrili dobroćudni tumor veličine 6 cm u prednjem dijelu glave. Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam po potrebi, tj. kad bih imao neki problem, samo tada bih zazivao Boga da mi pomogne. Mnogo sam griješio i živio po duhu ovoga svijeta, jer su mi sva ta vrata grijeha, kao “popularnom” nogometašu, bila otvorena. Međutim, iza tih vrata nudila se lažna sreća, bogatstvo, karijera, popularnost, moć, zadovoljavanje svojih strasti… Iako, u svemu tome trudio sam se ne činiti zlo upravo zbog svijesti koja je bila duboko ukorijenjena u meni da je Bog bio tu, ali uvijek nekako maknut sa strane. Nakon operacije mojega oca, vjeru sam počeo tražiti srcem, počeo sam spoznavati istinsku ljubav i nadu. Na tom putu mi je uvelike pomogla moja supruga koja je već tada prihvatila Isusovo učenje. Kad imate bračnog partnera koji vas razumije na takav način, onda vam je put vjere potpuno otvoren. On nije nimalo lagan i svjestan sam da će trajati sve do moje smrti. Međutim, mislim da je najteži i najbolniji dio puta iza mene, a to je suočavanje sa samim sobom, sa svojim egom i taštinom. Jednostavno, dođeš do točke kad se u svakodnevnom preispitivanju sebe nađeš pred zidom koji je moguće preskočiti jedino ako ti netko pomogne. Koji je smisao života?, Kako biti bolji? i Tko sam u biti ja? pitanja su koja su mi se svakodnevno nametala, a ja sam odgovore na njih prije očeve operacije tražio u čitanju knjiga o psihologiji ljudskog uma tragajući za toliko potrebnim mirom duše.
No, put do mira vodio je preko Vaše nutrine i Vas samih?
Suočavajući se i boreći sa svojim grijesima iz prošlosti, sa svojim ranama, počeo sam dolaziti do tih odgovora. Bio je to moj susret sa samim sobom. Doživio sam veliku utjehu i nadu, postajao sve željniji vjere. Time je počelo moje novo rođenje. Počeo sam živjeti svoju vjeru shvaćajući vrlo brzo da razum nije krajnji domet ljudskoga bića, već duhovnost koja predstavlja nepresušan bunar čovjekovog odnosa s Bogom. Moj duh je sada miran i više ne upadam tako lako u zamke koje se nađu ispred mene.
Bog je savršena ljubav
Kakav je Bog u kojega vjerujete i kojemu vjerujete, gospodine Pletikosa?
Najjednostavnije rečeno, Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak teško može doprijeti. To može srce. On od mene traži da vjerujem i da se moja djela po njemu prepoznaju, jer kako Isus kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Kroz našu patnju i trpljenje Bog provjerava našu vjernost. Sve nas to duhovno uzdiže i na kraju postaje naše spasenje. Zato kažem da je Bog ljubav, jer nam je darovao ljubav, a mi je slobodnim izborom možemo prihvatiti ili odbiti. Sigurno je da on želi da budemo istinski kršćani, sretni, zadovoljni i materijalno zbrinuti, ali je taj put za svakog od nas različit. Međutim, vodi istome cilju. U tome sam pronašao smisao života, a same emocije prema svim ljudima koje su sada još jače, najbolji su svjedok tome.
Molitva je način naše komunikacije s Bogom. Kako mu se Vi obraćate i kakav je Vaš molitveni život?
Molitva srcem je taj kontakt s njim. Ona mi donosi mir i odgovore na mnoga pitanja koja me okupiraju u određenom trenutku. Najčešće molim svetu krunicu i čim je malo zapostavim, osjećam se ranjivije i nekako manje otporniji svakodnevnim napastima. Mislim da su molitva i sveta euharistija temelji našega vjerskog života i odnosa s Bogom.
Čitate li Sveto pismo koje je pisani trag Božjega govora ljudima? I postoji li neki tekst ili knjiga u Bibliji koja Vam je osobito draga?
Sveto pismo čitam ponekad prije svete mise kada sa suprugom dođem malo ranije u crkvu. U tom trenutku tiho zamolim Gospodina da mi progovori kroz evanđelje koje nasumce otvorim. Rado bih izdvojio i Ivanovo Otkrivenje. Pročitao sam ga više puta i u njemu pronašao sliku konačnog raspleta dobra i zla, borbe Krista i Antikrista. Sjećam se kad sam ga prvi put pročitao prije nekoliko godina, bio sam duboko potresen. Otkrivenje izaziva strahopoštovanje prema Bogu, jer nas on poziva na više odgovornosti u našim djelima. Naime, ta nam je odgovornost potrebna kako ne bismo, zbog zla i grijeha koji se krije u našoj ljudskoj naravi, zasjenili božansku dušu koju nam je Bog dao stvarajući nas na svoju sliku, i kako ne bismo uništili svijet koji je on stvorio.
Budući da Vas nogometna karijera vodi u strane zemlje, uspijevate li njegovati sakramentalni život?
Moj sakramentalni život je kao i kod svakog kršćanina koji se želi posvetiti Bogu. Nije ga teško živjeti, jer u svakom gradu gdje igram postoji katolička crkva u koju mogu otići na svetu misu, a također uvijek ima vremena i za molitvu. Većina ljudi zasigurno misli da se moj život vrti oko nogometa. Čak sam i ja tako mislio. No, nogomet je igra. Važno je znati za koga igraš, tko ti je inspiracija i kakav primjer ostavljaš.
Postoje li svećenici koji Vas duhovno prate i s kojima ste povezani?
Ne znam mogu li ih nazvati svojim duhovnicima, ali postoje dva svećenika s kojima češće komuniciram. To su fra Ante Barišić i fra Ivo Pavić. Kada sam u Splitu, uvijek sam na misi u crkvi sv. Dominika gdje su svećenici zaista produhovljeni i jako su mi dragi, a posebno sam vezan s fra Lukom Prcelom koji je vjenčao mene i suprugu. Naravno da svoju vjeru ne mogu ostvariti bez svećenika i Katoličke Crkve koja mi daje sigurnost da Božji Duh djeluje i upravlja svojim narodom. Ako mi nešto u vjeri, u Bibliji, u samom djelovanju Crkve nije jasno, obraćam se njima, svećenicima koji mi daju dodatno samopouzdanje.
Vjera i nogometni teren
Mediji Vas spominju kao nogometaša vjernika koji ispod dresa nosi majicu s Gospinim likom iz Međugorja. Kako ste se ondje našli?
Jako volim ići u Međugorje. Prvi put sam osjetio potrebu otići onamo prije osam godina kada sam doživio prvo veliko razočaranje u nogometu. Naime, kad mi se ukazala prva prilika za velikim transferom koji je na kraju propao, shvatio sam da se tu krije i mnogo biznisa te ljudske pohlepe za novcem. Bilo je to moje odrastanje u kojem sam počeo shvaćati da ovaj svijet i nije baš tako savršen kako sam do tada mislio. Potpuno slomljen osjetio sam nevjerojatnu želju za odlaskom u Međugorje na Brdo ukazanja. Otišao sam na to mjesto i osjetio mir i utjehu. Pomolio sam se, kupio majice s Gospinim likom, koje i danas nosim ispod svog dresa, te ponovno zaigrao. Već u sljedećoj utakmici zaigrao sam kao preporođen i svojem sam Hajduku donio pobjedu obranivši dva jedanaesterca. Sada shvaćam, kada vratim film unatrag, da Bog od mene traži da mu svojim igrama na terenu budem svjedok kako bi svaki čovjek i u mojem svjedočanstvu osjetio Božju ljubav.
Uz život nogometaša vežu se uglavnom priče o velikim novčanim iznosima, popularnosti i značajnim materijalnim dobrima. Mediji su zainteresirani i za detalje iz osobnog života, te uspješni nogometaši nerijetko postaju i velike medijske zvijezde. Je li u takvom svijetu moguće biti (i ostati) vjernik, oduprijeti se slavi i popularnosti?
Apsolutno mislim da je danas u svijetu nogometa moguće biti vjernik, iako su kušnje i napasti vrlo velike. Slava, novac, izlasci, lagodan život kojim si okružen mogu te sasvim lako odvesti na put nemorala. I ja sam imao svojih padova u kojima sam se olako predavao duhu ovoga svijeta, ali sam se, zahvaljujući Bogu, uspio izvući iz svega toga i postati svjedokom. Isus je došao da nam oprosti grijehe. Danas to čini preko službenika Crkve te time čisti našu prošlost, a na nama je da nastavimo dalje s novim odlukama i promjenom. Ranije sam i ja činio sve da se više svidim ljudima nego Bogu. No, on se poslužio bolešću mojega oca kako bi me pozvao na predanje, ali i učinio čvršćim za posao koji radim. Naime, u nogometu se mi igrači jako psihički trošimo. To je zbog više razloga: svakodnevnih pritisaka medija kojih je danas bezbroj, treneri, uprave i navijači traže samo pobjede. Ako u takvom trenutku nema vjere koja na neki način ispunja ili obnavlja tvoju unutarnju snagu, u većini slučajeva dogodi se da tu “obnovu” tražiš u kupovanju raznih stvari, izlascima i predavanju zadovoljstvima što ponovno vodi na početak.
Možemo li o igračima hrvatske nogometne reprezentacije govoriti kao o vjernicima i poticateljima nacionalnog jedinstva?
Da, među nama u reprezentaciji ima dosta vjernika, što nam daje jedan dodatni mir u svakoj utakmici. Posebno su u katoličkom duhu odgojeni momci koji su rođeni izvan Hrvatske i preko njih se može vidjeti koliko je vjera nas Hrvate uspjela održati na raznim kontinentima te posebno sačuvati naš nacionalni identitet i ponos izvan domovine. Svjesni smo da naše utakmice zbližavaju nas Hrvate, i sve činimo i činit ćemo da sve nas učinimo ponosnima i sretnima. Imamo na sebi posebnu odgovornost, jer se na našim utakmicama oslobađaju domoljubne emocije te nitko od nas sada, a i u budućnosti, nastupajući za našu reprezentaciju nema pravo to zanemarivati.
Vi, kao i drugi igrači vjernici, domaći i strani, u utakmicu ulazite s molitvom i u njoj sudjelujete sa znakom križa. Što molite i zašto to činite na terenu?
Znak križa nakon ulaska u teren naše je obraćanje Bogu da nas u tom trenutku zaštiti od svih ozljeda. Taj znak nakon postignutoga gola je zahvala. Sve je to svjedočenje vjere. Osobno, prije svake utakmice molim molitvu zaštite koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koju je iz jedne kanadske molitvene zajednice u Hrvatsku donijela i prevela dr. sc. Marica Čunčić. Ta molitva zaštite i duhovnog ozdravljenja pomaže mi da postignem mir i koncentriram se prije svake utakmice. Ona glasi: “U ime Isusovo uzimam vlast i vežem sve sile i snage u zraku, na zemlji, u vodi, u podzemlju, na ovome svijetu, u prirodi i u vatri. Ti si Gospodin nad svim svemirom, dajem ti slavu u ime tvog stvorenja. U tvoje ime vežem sve demonske sile koje su došle protiv nas i naših obitelji, i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi koja je prolivena za nas na križu. Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu i zagovor sa Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji. Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj. Sveti Mihovile i naš anđele čuvaru, dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom. U ime Isusovo zapovijedam svim silama i snagama zla da odstupe istog časa od nas, naših domova i naše zemlje. A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama. Amen!”
Osim spomenutoga svjedočanstva vjere na terenu, pred navijačima i kamerama, jeste li bili u prilici kada govoriti o svojoj vjeri i svojem duhovnom putu?
Kad god je moguće, trudim se javno svjedočiti vjeru svojim djelima, ali još nisam imao priliku svjedočiti na ovakav način. Ovaj razgovor je moje prvo javno svjedočanstvo kroz pisanu riječ o priči mojega života. Potrebno je vremena da te Bog pripremi za takve stvari, a mislim da su važnija djela da ljudi po tome prepoznaju promjene. Svako svjedočenje danas je jako bitno, jer živimo u vremenima gdje se vjeru želi strpati u čovjekovu privatnost, kao da je to moja privatna stvar i da nitko o tome ne treba ništa znati.
Drugi dio razgovora donosimo sutra.
