Ovo je prije nekoliko mjeseci Sara napisala u mailu upućenoj uredništvu Aleteie
Hvala vam što ste odabrali Aleteiu da podijelite tako dragocjenu i lijepu priču, koja nas podsjeća da smrt nema posljednju riječ, jer ju je Krist pobijedio dajući nam život vječni.
Kad bih morao sažeti ono što je Sara podijelila sa mnom preko telefona, rekao bih "vječni život". Evo nekih naših razgovora.
Aleteia: Sara, možeš li se predstaviti?
Zovem se Sara, imam 30 godina. Ja sam drugo od troje djece. Radim kao poštanski prijevoznik i diplomirala sam jezike. Htjela sam ispričati priču o svojim roditeljima kako bih pružila malo svjedočanstvo vjere, da bih odala slavu Bogu. Moji roditelji su se zvali Fausto i Fiorella. Vjenčali su se 1987. godine u Rimu, gradu u kojem živimo, kada su imali 23 godine. Godinu dana nakon braka dobili su djevojčicu Ambru, koja je umrla nakon samo 4 mjeseca života zbog genetskih malformacija. A onda smo se rodili moj brat Alessio i ja. Moji roditelji potječu iz kršćanskih obitelji, ali nisu bili kršćani; na misu smo išli samo blagdanima. Ali Bog, koji je dobri Bog, pozvao ih je k sebi kroz bolni događaj: kroz bolest moje majke.
Kad ti se mama razboljela?
Mama je 2001. otkrila da ima maligni tumor na mozgu. Liječnici su joj dali samo nekoliko mjeseci života. Očaj se proširio našom kućom i obuzeo moje roditelje. Jedina želja moje majke bila je vidjeti kako rastemo mi djeca koja smo tada imali 10 i 5 godina. Tijekom tog razdoblja tuge, obeshrabrenja i tjeskobe, moje roditelje su neki njihovi prijatelji pozvali da slušaju neke kateheze u crkvi, koje su se bavile nadom i vjerom. Moj otac je otišao prvi, a nedugo zatim i moja majka. Tako su se približili Bogu i krenuli na duhovno putovanje (Neokatekumenski put, ur.).
Što se dogodilo nakon što joj je dijagnosticiran rak?
Nadu u izlječenje joj nisu davali. Specijalisti koji su je liječili rekli su da je tumor neoperabilan i da, nažalost, ne mogu ništa učiniti. Moji roditelji nisu odustajali; nisu se predali. Za moju majku, pomisao da nas napusti bila je mučna. Još smo bili djeca i njoj je trebalo više vremena. Moj otac uspio je pronaći liječnika u sjevernoj Italiji koji ju je bio spreman operirati. Mama je podvrgnuta operaciji, koja je Božjom milošću prošla dobro, a Gospodin joj je dao još 15 godina života. Bog je prihvatio njezinu želju da nas vidi kako odrastamo, a unatoč raznim poteškoćama i problemima uzrokovanim bolešću, moja majka nikada nije prestala vjerovati i ići u Crkvu.
Kakav vam je dar ostavilo njezino svjedočanstvo?
Sjećam se da kada su moji roditelji odlazili na sjever na liječenje moje majke, često bi im se pridružila i neka braća iz njihove zajednice da ih podrže: ta je bliskost jako impresionirala našu rodbinu. Tata i ja smo cijeli život usredotočili na brigu o njoj, sve do kraja, sve dok se moja mama Fiorella nije vratila u Očevu kuću 2014. Njen sprovod je bio veliko slavlje. Ljubav Božja i cijela Crkva podupirala nas je uvijek, kako tijekom njezine bolesti tako i u trenutku smrti. Bog mi je dopustio da ga upoznam kroz ovo bolno iskustvo, kako bih mogla svjedočiti da On ne spašava od patnje nego je s nama u u patnji, i ne štiti nas od smrti nego je s nama i u smrti, nikad te ne napuštajući. Bog je s nama bez obzira što nam se događa. I ovo je bio podsjetnik za mog oca kada je saznao da je i on bolestan.
Kada se tvoj tata razbolio?
2019. tati je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Unatoč dvije operacije kojima je bio podvrgnut i raznim tretmanima koje je imao, bolest je napredovala dovoljno brzo da se proširila njegovim tijelom. Kad mi je liječnik rekao da tata ima još samo nekoliko tjedana života, moja se vjera pokolebala. Apsolutno sam mu morala reći da mu je ostalo jako malo vremena. Htjela sam da se pripremi.
Tako sam tog dana, prije nego što sam mu rekla što mi je liječnik rekao, otišla do njega — vjerojatno je već bio svjestan svega — i postavila sam mu pitanje koje mi je bilo jako važno. Pitala sam ga: "Tata, vjeruješ li u vječni život?" A on mi je odgovorio: "Da, vjerujem." Rekao je to snažnim, odlučnim, ozbiljnim tonom. Tek tada sam mu mogla reći cijelu vijest.
Kako ste se nosili s posljednjim trenucima njegova života?
Bila sam sigurna u njegovu vjeru. Bila sam uvjerena da je tata, unatoč svemu, mislio da je “Bog učinio sve kako treba u njegovom životu”. Posljednji dani provedeni zajedno s njim u molitvi bili su za mene neizmjerni darovi koje ću zauvijek čuvati u svom srcu. Najljepše naslijeđe, najdragocjenije dobro koje mi je prenio je ovo: vjera. Gospodin mi je dopustio da do kraja ostanem uz tatu, dok se, okružen ljubavlju, u svibnju 2021. godine, nije vratio u kuću Očevu, gdje su ga, sigurna sam, čekale mama i sestra.
Njegov je sprovod također bio veliko slavlje. Tata je svojim životom dirnuo srca mnogih ljudi koji su bili tamo. Ispovijedanje vjeroispovijesti koje se pjevalo u crkvi bilo je pečat cijele ove priče. Možda se čini da je to samo tužna priča, puna patnje i smrti, ali u stvarnosti, usred svega toga, uvijek je blistala neizmjerna Božja ljubav koja nas nikada nije napustila i nikada neće. Nadam se da ću ovim malim svjedočanstvom dati malo hrabrosti svima koji se osjećaju shrvani životom. Hrabro se! Gospodin je s nama. Zauvijek.
