„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Misli na Nj na svim svojim putovima i On će ispraviti tvoje staze“. (Izr 3,5-6)
Moje mi je srce reklo gdje da kucam, gdje da potražim mir. Godinama je lutalo i tapkalo u mraku.Imam potrebu podijeliti s vama svoju priču, svoj doživljaj vjere u Isusa. Danas imam 34 godine i nažalost, nekih 15 unazad sam proživjela ne obraćajući uopće pažnju na svoju vjeru u kojoj sam rođena. Ne obraćajući pažnju na znakove Isusa, koji je cijelo vrijeme čekao – kad ću se probuditi, kad ću progledati. Meni je sve bilo pomiješano, sve je bila jedna velika ljubav, pomiješani svi bogovi u jednog, alternativa. Kakva iluzija…
Ovdje bih navela nešto malo o svom djetinjstvu – koje je bilo sretno i bezbrižno, i što je najvažnije, protkano vjerom, odlaskom u Crkvu (nekada i par puta tjedno), molitvom. Imala sam jako prisan i osoban odnos s Bogom od malih nogu. Mogu reći da sam s voljom odlazila na mise, molila se kao dijete, nikad oko toga nisam osjetila pritisak ili nešto slično tome – „to se mora“ ili slično. Jednostavno sam voljela taj osjećaj Božje blizine.
Potječem iz katoličke obitelji, ali u ono vrijeme moji baš i nisu bili „pravi“ vjernici. Prva mama nikada nije išla u crkvu (osim „kad se mora“). Danas, svaku nedjelju, ako ne ode, nešto joj fali! Ali moja baka – koju ja oduvijek zovem „hodajuća mudrost“, ona cijeli svoj život odlazi u crvku i moli svakodnevno, kako danas s 89 godina, tako i u doba mladosti. Dok je bila u braku s mojim djedom koji je bio komunist i branio joj svaki kontakt s Crkvom, on je bio njena kušnja, njena prepreka sve dok je bio živ. Ali ona je sve to pobijedila, sa živom vjerom i molitvom. Krstila je svu svoju djecu, svaki Božić dočekala svećenika u svojoj kući i poštivala Boga. Nikada nije bila imućna i nije imala lagodan život, ali nitko tu ženu nikada nije čuo da kuka. Čak je i smrt svog vlastitog djeteta nadživjela riječju: „Bog da, Bog uzeo“. Cijela obitelj ju je smatrala hladnom i ne baš normalnom u to vrijeme, a ustvari, nju je njezina vjera držala i održala zdravog razuma, sve do danas. Niti ja tada nisam shvaćala, kako netko može tako jednostavno nastaviti živjeti, međutim, danas znam da je ona puno, puno prije spoznala Boga i da je u njenom životu Bog bio i ostao uvijek na prvom mjestu, tamo gdje i pripada. Ona se cijeli život moli iz dubine srca. Ta mi je osoba danas primjer pravoga vjernika – vjernika kojim se Isus najvjerojatnije s pravom ponosi.
Zašto ovo uopće pišem, ni sama ne znam, ali želim odati počast Isusu i ovako – u pisanom obliku. Moje srce Ga je pronašlo, doduše, nedavno tek, i prava iskušenja tek slijede, ali s Njim na svojoj strani nemam straha.
Negdje putem, znači od mog djetinjstva pa u narednim godinama, moja se vjera izgubila. Počele su mi biti važne sve druge stvari usput, od prvih izlazaka, prvih ljubavi s „krivim partnerima“ i sve ono što mladi uobičajeno prolaze.
U meni je i dalje tinjala žudnja za pronalaskom Ljubavi, traganjem za vječnom istinom, i malo po malo, umjesto da sam nastavila ići u Crkvu, ja sam se „omakla“ i došli su u moj život ljudi koji su mu „proširili“ vidike… Kakva obmana: New age, Reiki… Kako sam se važna i prosvijetljena osjećala tada.
Preuzimam svoj život u svoje ruke, imam alate s kojima ću riješiti sve svoje „probleme“. Uslijedile su beskrajne analize, suočavanje sa samom sobom, nizali su se prijatelji, učitelji, seminari samopomoći. Stalno sam učila „nešto novo“, kopala po svojoj podsvijesti bez kontrole i sa ne znanjem i posljedicama. A pored sveg tog divnog, pravog i prosvijetljenog života, u mom stvarnom životu su se nizali neuspjeh za neuspjehom. Stalno mi je izmicalo ono što želim. „to sve tako mora biti, moram to proći, pa i planete mi to govore, moj je horoskop takav. Horoskop i „gledanje“ unaprijed je postalo uobičajeno. I očekivanja su rasla…
U alternativi se često i gotovo stalno spominje ljubav – bezuvjetna ljubav. Bezuvjetnoj ljubavi se obraćaš i s njom komuniciraš, nju moliš, ona pokreče. Punih 14, 15 godina sam bila zaražena s bezuvjetnom ljubavi, s traganjem… Svi puni ljubavi, glavna svrha – pomaganje, svaki drugi – samoprozvani psihoterapeut, iscjeljitelji za dobrobit čovječanstva, svakom je poziv pomaganje drugima, vođenje „duša“…ma svašta! Razni doktori za liječenje duše – iz bezuvjetne ljubavi – ali za NOVAC, jer u alternativi se smatra da se nečija uložena energija ili pomoć nekako trebaju uzvratiti kako bi se postigla ravnoteža, sklad energija – a kako u našem vremenu vlada novac, onda je to novac.
Ali „novome“ je to uvijek nekako prikriveno, i ako on ne osjeća to kao takvo – ispravno, to je zato jer još nije na tom „nivou“. Jednom kada osvijesti u svojoj podsvijesti taj dio o novcu, tada čemu biti prirodno za svoje usluge naplatiti, ali bez ustezanja ili neke nelagode.
Ja sam ta – koja nikako da dođem do tog „nivoa“ svijesti. Cijelo to vrijeme sam imala isti problem. I polako sam od „normalne“ osobe s normalnim djetinjstvom postala osoba koja je sve više nezadovoljna sa sobom, koja stalno iznova „popravlja“ sebe. To je bio put iz sreće prema osjećaju samouništenja, ali tada na to nisam tako gledala. I uvijek je bilo ljudi koji su imali dobronamjeran savjet da se ostavim toga – ali oni su za mene – lupetali gluposti.
Danas sam sretna osoba, jer mogu reći da me samo moj Isus, Onaj još iz djetinjstva – koji me odgojio, čuvao, ravnao mojim putovima – čuvao i pustio (jer imam slobodnu volju) da odem na taj izlet u alternativu, da vidim i da osjetim.
Oduvijek sam osjećala da tu nešto „ne štima“, kakvo naplaćivanje pomoći?! U sebi nisam na sreću nikada osjećala poriv da postanem učitelj nekome, da nekoga poučavam i iniciram u Reiki (iako sam bila inicirana u SVE stupnjeve Reikija!). Taj dio o naplaćivanju mi cijelo vrijeme nije imao smisla iako sam ja te stupnjeve platila. Na tom svom putu sam platila dosta psihoanaliza , neke su mi darovane, jer „prijateljima se ne naplaćuje“…
I tako, malo po malo, počela sam shvaćati da ne shvaćam svoje mjesto u svemu tome, da ne spadam tu. A kao takva, ne energična za razna mantranja, nezainteresirana, u nekim krugovima nisam baš ni najpoželjnija, jer tako im „kradem energiju“. Nisam „mentalno“ dovoljno jaka da se nosim s negativnim energijama u sebi, koje najčešće znače da je posrijedi „čišćenje“, pa je ustvari normalno da se osjećaš malodušno i neraspoloženo, bijesno, tužno, ali to će proći, „samo treba izdržati“. Samo, kod mene je takav osjećaj bio, gotovo stalno.
Alternativa uči da se oslanjaš sam na sebe, da pronađeš os unutar sebe, os koja je čista ljubav – koja vodi ravno do boga. Lijepo osmišljeno, zapakirano u celofan u bijelim rukavicama i prodano…
Ali nekako sve zamagljeno – kojega boga???
Ja u svim tim godinama nisam dosegla božanstvo u sebi. Imala sam raznih „bljeskova“ gdje se čini kako ti je svijest proširena, kako su ti svi putovi otvoreni, kako sve ide u smjeru u kojem treba ići… i onda se dogodi zid u kojeg lupiš glavom. I ponovno beskrajne analize oko toga – koji dio svijesti nisi osvijestio, što te tjera prema zidu i u krug?
Život se pretvori u jednu beskrajnu analizu, a pravi život stoji, ne živiš ga, jer ne stigneš, jer imaš previše posla „sa sobom“. To je „mrak“, „tama“! Sad znam da sam bila s druge strane. Tapkala u mraku, a negativne sile, sam sotona je trljao ruke… Sve do prije 2, 3 godine, kada mi se u privatnom životu dogodio još jedan zid i kada nisu pomogli ni prijatelji, ni učitelji, ni gurui, niti psihoanalize. Tad se dogodio očaj.
Potpuna ravnodušnost prema životu, prema svemu što znam i ne znam. Apsolutna negacija života. Nisam se uz svu svoju pamet i alternativne metode koje znam uspjela iščupati iz te malodušnosti. Tek tada mi je sve postalo besmisleno. Nijedan bog nije mogao ništa promijeniti niti učiniti. A pred tim zidom sam se našla isključivo zato jer sam sama izabrala to iskustvo. Da su mi tada bile moralne vrijednosti ispravno posložene, vjerojatno bih „čula upozorenje“. Ali ja sam baš bila željna uzbuđenja i nečeg što nije uobičajeno i znala sam da će poslije biti možda bolno, ali nisam marila. A tako sam bila „prosvijetljena“.
I tada, dok sam proživljavala svoj mrak potpuno sama, dok je bila inventura mog života, sjetila sam se da postoji Isus i da sam na Njega zaboravila. Nije uopće bio tu, godinama, nije bio važan. Pa ja sam imala važnijeg posla…
Umjesto da idem u Crkvu, umjesto da se molim pravome i jedinome Bogu, ja sam godinama mantrala – nekim drugim bogovima. Sjetila sam se da postoji On. Bila sam očajna i nisam imala što „izgubiti“, osjećala sam da s mojim razumom nešto gadno nije u redu. Počela sam Ga dozivati u svoj život, moliti da me čuje, da me nekako ozdravi. U tim očajnim trenucima imala sam vjeru u Njega kao da mogu „pomicati brda“. I javio se odmah, istu tu noć.
Usnula sam ponavljajući riječi: Isuse, učini srce moje po srcu svome. Doživjela sam san ili viziju, ne znam. Ono bitno čega se i sada jasno sjećam jest, da me je svojim rukama primio, podignuo i rekao – Ne boj se, jer Ja sam tu!
Zatim se sjećam da me podignuo i kako je moja glava probila opnu planete zemlje i bila u svemiru. U toj tišini i veličanstvenosti trenutka osjetila sam Mir, Njegovu prisutnost i miris svemira. I sada taj miris mogu dozvati u sjećanje. Mir, Njegove riječi, prisutnost i miris, to je sve bilo odvojeno, a opet sve u jednom trenutku. Taj je događaj bio noć prije mog 32 rođendana. Na svoj rođendan sam plakala 13 sati, od kad sam se probudila, dok nisam opet zaspala. To je bila Njegova Milost. Okupao me svojom prisutnošću, ozdravio me, u samo jednom danu! To je bio tek početak. Tada mi je samo pokazao kako je velik. Kako je Velik i brz moj Bog.
Taj me je događaj umirio i ja sam malo po malo dozivala Isusa u moj život, i nisam odmah shvaćala da je On uvijek bio odmah tu, čim bih ja to zatražila. „Ekspresno…“
Prije godinu dana, isto u danima goruće želje da dođe i preuzme moj život u svoje ruke, sjela sam u autobus u kojem sam bila jedini putnik. Pola 11 navečer. Dolazi vozač. Mlad i zgodan dečko, s velikim plavim očima, crn. I sjedne on, okrene se i pozdravi me. A meni u tom trenutku – neugodnost – „uf, sad će se početi upucavati, a sad uopće nisam raspoložena za te igre“.
A kad tamo, on pita „kako ste?“. Ja se nasmijem i kažem „dobro“. I tako on počne: „ovisi što pod tim smatrate…jednom kada spoznate Isusa, nema više – nisam dobro“…
Ostala sam širom otvorenih očiju. Da li je moguće da ovaj mlad, zgodan, „moderan“ dečko meni priča o Isusu, Bogu…? Pričao je sve do moje stanice, nekih pola sata, o tome kako je spoznao Isusa prije 3 godine i kako od tada ne prestaje o tome pričati. Rekao je kako nije iskusio veće sreće u životu i da je to njegov život.
Ja pored „svog“ znanja njemu nisam imala što posebno reći, jer ja o svom Isusu nisam skoro ništa znala. Ostala sam pod takvim dojmom o tome kako je velik taj moj Bog – Isus. Tog vozača sam samo još jednom vidjela nekoliko dana iza tog našeg razgovora, ali u punom autobusu – samo smo se očima pozdravili. I nikada više poslije toga. Pa neka mi netko kaže da Isus nije brz, ekspresan i izravan!
Mjesec dana iza toga sam dobila novi posao, na kojem se nisam baš najbolje snašla i već sam opet bila na rubu frustracije. Čemu i zašto opet neki neuspjeh? Tražeći odgovore na moja pitanja sve sam češće po internetu „kopala“ kako bi našla neki „oslonac“, nešto što će mi pomoći da se potpuno vratim svojoj katoličkoj vjeri. Tako sam brzo naišla na katolički portal Raskrižje. Svakodnevno sam čitala sadržaje koji bi me više približili vjeri u kojoj sam rođena. Sve do trenutka kada sam si rekla „idem kontaktirati urednika i tražiti neki razgovor“. To sam uskoro napravila. Nakon nekoliko mailova urednik Raskrižja, Josip Križić je pozitivno odgovorio na moju želju da se osobno upoznamo i porazgovaramo.
On mi počinje govoriti o našoj katoličkoj vjeri, o Crkvi, o svecima, o Bogu… Sve one nedoumice koje su i dalje bile u meni, uvjerenja, znanja iz alternative, taj je čovjek uspio razbiti u kratkom roku. Jednostavno i nenametljivo. Na sve moje „pametne“ obrane alternative jednostavno je rekao: „Ali ti uopće ni ne poznaješ svoju vjeru u kojoj si rođena, polako, ništa ti ne će biti ako malo proučiš, upoznaš svog Boga, svog Oca, pa onda prosuđuj!“
S tom jednostavnom i nenametljivom rečenicom je srušio sve ono u što sam dotada vjerovala. I naravno, nakon toga sam shvatila svoj pravi razlog „kopanja“ po internetu tražeći nešto katoličko na njemu. Krštenjem u katoličkoj vjeri sam stekla sve što mi treba za ovaj i onaj vječni život – a ja sam cijelo vrijeme mantrala… Josip je bio moj most na povratku Isusu i u katoličku Crkvu. Jako sam mu zahvalna na tome i na tome što nije popuštao dok sam se ja žestila i bjesnila na njega u samom početku… Ali sada znam da je kroz te razgovore djelovao Duh Sveti. Više nema, hoću – neću, jasno sam Isusa zamolila da dođe u moj život i ispravi moje putove. I On je došao.
Josipa sam pitala za sve što mi nije bilo jasno još od prije, znala sam koji puta vjerojatno biti i dosadna, ali tada nisam imala koga pitati (imala sam ali sam bila udaljena od Crkve i htjela sam se prvo „pripremiti“ iako danas znam da sam odmah mogla otići bilo kojem katoličkom svećeniku i tražiti razgovor). Njegove sam odgovore „iz prve“ shvaćala. Taj isti čovjek mi je rastumačio važnost Duha Svetoga – ja kao „vjernik“ o tome ništa nisam znala. Pripremio me je za životnu ispovijed, podsjetio da postoji sveta knjiga – Biblija – kasnije ću shvatiti da u toj knjizi leži sva mudrost i tajna života, i da sve one silne knjige alternative mogu zaboraviti pored te jedne, „čudesne“. Govorio mi je o katoličkoj literaturi, Katekizmu katoličke crkve…
Desila mi se prekrasna ispovijed, sam Duh Sveti je posredovao tome. Ispovjedio me svećenik – psiholog. Bila sam unutra preko pola sata, a poslije – nova osoba. I uopće nije bila „klasična ispovijed“ – svećenik kao da je znao sve o meni.
Ovom prilikom sam htjela naglasiti važnost molitve. Svojevremeno sam smatrala kako je moliti krunicu „nabrajanje napamet“, tada mi je Josip pitao: „A kad si stvarno zadnji put izmolila jednu krunicu?“ Tu me zatekao – jer nisam imala pojma kad je to bilo…prije puno godina možda, možda kad sam bila u Međugorju. Stvarno nisam znala. Ono što sam znala i radila bilo je raznorazno mantranje – na jeziku koji uopće ne razumijem, ali je „netko“ rekao da je to dobro i da prosvjetljuje. Kada se još „nisam dala“, Josip me pitao što to meni točno Reiki daje? Što postižem? Ja nisam znala odgovoriti, nešto sam rekla u smislu – „cijeli svemir se pokrene u cilju da se moja želja ostvari“. Na to će on: „A moljenje krunice smatraš – nabrajanjem? Znaš li ti da se cijeli svemir pokrene i uzdrma od samo jedne desetice krunice?“ To mi je tada bilo smiješno…
Naknadno sam se sjetila djetinjstva i svoje vjere. Imala sam problem koji mi je izgledao nepopravljiv i nepromjenjiv. Izmolila sam krunicu i vjerujte, prije nego sam dovršila moje je problem bio riješen. Znam da ovo zvuči nevjerojatno ali bilo je tako. Imala sam tad 16 godina i vjeru koja pokreće svijet ako treba. Moj je problem bio riješen, odmah, sad. Za tom vjerom ja žudim. Sretna sam što sam konačno na tom putu. Nema više zabluda, niti krivih putova. Prvi put nakon puno godina osjećam da živim, osjećam, da nisam „tupa“, kako za sebe tako i za svoje bližnje.
Nisam savršena i već sam „pala“par puta, ali ovaj put, moja me katolička vjera diže. Nema više beskrajnih i besmislenih analiziranja, besposličarenja, zamjeranja životu, - zašto je ovo, zašto je ono… Bog ne traži od nas da previše analiziramo, proričemo, čekamo… Bog želi da po Njegovom živimo, ovdje i sad. I razne sekte, New age… svi propovijedaju „ovdje i sad“, ali slabo se toga pridržavaju, puno se o tome razglaba, a djela? Nema djela koja dokazuju prosvjetljenje i poniznost prema Bogu!
Vjeruj, pomaži – čini dobra djela, život zna biti jako težak, ali život s Isusom je jednostavan jer s Njim život dobiva smisao, samo ga živi ispravno i ponizno, budi sluga, budi ponizan, a ne traži plaću – to je veličina, to je sjaj, to je prosvijetljenost…Ja to nisam našla u alternativi. Ali među vjernicima, koji su učenici Isusa – JESAM. Da li treba još što reći?!
Ja shvaćam da sam na samom početku, tek sam progledala i još me puno izazova i iskušenja čeka, ali osjećam sreću i mir koji sam htje podijeliti sa svima koji „tragaju“.
Kucala sam, molila, kucala, i već dojadila, ali vrata su se otvorila. Na meni je dalje…ali sada me više nije strah, jer On me nosi i Njegova i moja katolička Crkva.
Preporučam svima knjigu Klausa Kennetha „Potraga duga dva milijuna kilometara“. Ta me knjiga nadahnula za ovih par riječi koje sam sa svima htjela podijeliti – iako autor i ja nemamo skroz ista životna iskustva, imamo vrlo sličan doživljaj oko potrage, oko „tapkanja u mraku“.
Isto tako, ovim putem zahvaljujem uredniku katoličkog portala Raskrižje, Josipu Križiću i Duhu Svetome, koji je preko njega isijavao sve ono što sam ja trebala u tim danima i razgovorima. Nadam se isto tako da će ovo moje „svjedočanstvo“ biti objavljeno upravo na portalu preko kojeg sam tražila i dobila odgovore…
Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga. I ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.(Sir 35, 17-18)
