Svečana sv. misa, koju je predvodio pater Ike Mandurić, u suslavlju međugorskog župnika fra Marinka Šakote i još 25 koncelebranata, slavljena je uz mnoštvo župljana i hodočasnika na Križevcu u 11 sati. Mnoštvo župljana i hodočasnika unatoč jakom suncu prisustvovalo je ovoj svetoj Misi na kojoj su, u prigodnoj propovijedi p. Ike, mogli čuti snažna ohrabrenja za prihvaćanje i nošenje vlastitih križeva koji sjedinjeni s Kristovim križem imaju silnu otkupiteljsku snagu.

Ovaj boravak p. Ike u Međugorju, prilika je za prisjetiti se nekih detalja vezanih i uz njegov život.

Propovijed patera Ike Mandurića na Križevcu

Tko je P. Ike?

Rođen je 6. svibnja 1962. u Posušju. Najprije je diplomirao arhitekturu i radio u struci, ali nakon otkrića svećeničkog poziva stupa u isusovački novicijat 1999. godine. S napunjenih 47 godina, zaređen je za svećenika 2009. godine. U Međugorju je 2015. godine vodio 20. duhovnu obnovu za svećenike. Razgovarajući tada sa svećenicima, učesnicima seminara, vidjela sam kako su svi bili dirnuti i osnaženi iskustvenom snagom i vjerom koju im je P. Ike kroz svoje nagovore, meditacije i molitve uspio prenijeti. Odakle mu taj žar Božje ljubavi pokušala sam doznati kroz ovaj razgovor koji je i danas aktualan:

1. P. Ike, recimo tako da ste iza sebe već imali jedan život. Bili ste branitelj, arhitekt... Kako to da ste se na kraju odlučili za svećenički poziv?

Moje duboko, istinsko obraćenje dogodilo se u srednjoj školi. Već tada sam maštao o naviještanju evanđelja ateistima, nevjernicima… ali nisam u tome prepoznao poziv na svećeništvo kao način da se ostvare ova moja maštanja. Zatim sam se kroz život tražio, pokušavao ostvariti različite karijere: sportske, političke, vojne, poduzetničke… Razmišljao i o braku kao opciji… Ali ništa me nije ispunjavalo, zadovoljavalo…

I onda sam sa navršenih 36 godina, odnosno 1998. godine došao u Međugorje. Ispovijedao sam se kod fra Slavka Barbarića. I ta mi je ispovijed promijenila život. Fra Slavko mi je uspio pomoći da sam sebi posvijestim kako sam više od ičega oduvijek želio biti svećenik. Uzeo sam si godinu dana promišljanja i doista 1999. godine otišao sam u isusovački novicijat.

2. Vidljivo je da vaša predavanja na ovom seminaru proizlaze iz vaših osobnih iskustava. Što imate reći o tome?

Jedini način da čovjek povjeruje jest da susretne čovjeka koji je našao Boga i sam vjeruje. Meni je tako pomogao fra Slavko. U mom „upoznavanju“ Boga puno mi je pomogla i ignacijanska duhovnost. Na poseban način sustavnost sv. Ignacija, njegova velika ljubav prema crkvi i crkvenosti i ljubav prema Mariji. Pokušavam prenijeti svojim slušateljima tu čežnju i želju da „za Boga i Gospu učinim uvijek nešto više!“ Tu potrebu vapaja…

3. Vaši dojmovi sa seminara?

Međugorje je posebno mjesto. Već sam u predavanju spomenuo kako ovdje postoji poseban „duh mjesta“. Stari Rimljani su, kada bi željeli graditi kuću na nekom mjestu, vjerovali da ta kuća već postoji u duhu toga mjesta. Zadatak arhitekta je bio da prepozna tu „duhovnu kuću mjesta“ i da je materijalizira. Ovdje se prepoznaje i da su moja subraća Marijini svećenici i da ih prati njen zagovor. Osjeća se i jedna živa, kozmopolitska Crkva, tako jedinstvena u različitostima, koja se rađa i koja je otvorena za novo… Osjećam također i kako su duše prisutnih svećenika već raspoložive u svojoj želji da uđu dublje i više u iskustvo Boga, zaljubljene u Gospu, pa je „raditi“ s njima lakše…

4. Osim predavanja, na seminaru je i puno molitve, razmišljanja (meditacije). Osjeća se kako Božji proročki duh i Božja snaga struje kroz vas. Jeste li toga svjesni?

To je jednostavno način na koji ja komuniciram s Bogom. Mogao bih reći da imam dar „lakoće nalaženja Boga“. Trudim se razumjeti „Što Bog sada osjeća? Ovdje i sada – što to Bog hoće?“ Moj duh je u neprestanom traženju i to pokušavanje razumijevanja Božje volje meni je velika radost. U tom traženju „uvijek više“ i „sve na veću slavu Božju“ – sam do kraja isusovac.

5. Zajedno sa svojom studenskom udrugom, ali i osobno,vrlo ste aktivni u pružanju potpore braniteljima. Bilo prisutnošću, molitvom, pastoralom, pa i ovom zadnjom inicijativom: Zavjetnog Marijanskog hodočašća za domovinu? Odakle dolazi ta uključenost?

U braniteljima vidim kako se LJUBAV HTJELA DATI DO KRAJA – i to meni i svima nama mora biti sveto. Zlo želi baš povrijediti i obeščastiti tu svetu ljubav. Vidio sam da govori i ljudske metode ne donose rješenje, zato samo se kroz ovaj konkretni hod, molitvu i žrtvu utekli Mariji da ona zaštiti i obrati naš narod i našu domovinu.