Križni put predmolio je moj prijatelj i župnik vođinački vlč. Ante. I kako to obično biva na brojnim hodočašćima pod njegovim pastirskim vodstvom, i ovoga puta Bog mi se očitova, a ja spoznah, evo – tek po povratku.
Pregledavajući snimljene fotografije s hoda za Isusovim križem, zaustavih pogled na jednoj neatraktivnoj, a ipak tako posebnoj, ovoj, s motivom starih, nagriženih i istrošenih tenisica što su ih nečije umorne noge izule i ostavile podno križa na jednoj od postaja.
Sjetih se tada, dakako i provjerih, da i u Svetom Pismu postoji „slika“ u kojoj Bog iz Gorućeg grma poziva Mojsija neka izuje svoju obuću jer je mjesto na kome stoji sveto. Izuj obuću sa svojih nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. (Knjiga izlaska 3,5)
Mogu prepoznati u toj slici i ono što se i mene tiče. Kad sam bos, u dodiru s tlom, osjećam koliko sam ranjiv. Osjećam ljudsku slabost, izloženost, ranjivost. A, upravo je ta ranjivost mjesto susreta s Bogom. Nije mjesto susreta s Bogom tamo gdje sam najjači, gdje sve mogu, gdje mi je sve ugodno i lijepo, sve po mojoj volji. Tada se Boga i ne sjetim. Baš kako bi se u narodu zborilo: tek kad zaboli, vapimo: Bože pomozi!
Najbliže sam Bogu tamo gdje sam ranjiv, izložen, slab. I kao što svijest o mojoj ranjivosti postaje živa kada sam bos i osjećam dodir sa zemljom, kad osjećam krhkost i ranjivost ljudskoga tijela, tako i blizinu Božju osjećam tamo gdje postajem svjestan svoje slabosti, svojih promašaja, svoje krhkosti i ranjenosti.
Možda sam upravo u motivu odbačenih tenisica i ja bio pozvan izuti svoje i nastaviti koračati bos…Pa, ipak, to ne učinih, jer, već u slijedećem trenutku misao mi obuze druga biblijska „slika“ iz koje smo pozvani odbaciti staro i odjenuti novo ruho. (Matej 22. poglavlje).
Iako je ovdje riječ o staroj istrošenoj obući, simbolika je ista – stare navike i misli, ispraznosti, slabosti: što nam vrijedi ako staro ne svučemo i nove nam ne budu, misli, riječi i sav nam rad. Jer, obeća nam Gospodin: evo činim nešto novo, već nastaje (Izaija 43, 19). Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Korinćanima 5, 17)
Križevac je uvijek mjesto neopisivog mira i susreta s Uskrslim Isusom. Koliko li je samo milijuna nogu, i bosih i obuvenih, sa svih strana svijeta prešlo preko stijenja i kamenja ovoga svetog brda iznad Međugorja. Kamenje je sve tanje i glađe.
A Gospa, naša nebeska Majka Marija, Kraljica mira, najbrži ‚prečac‘ do Milosrdnog Isusa, sve nas poziva pod svoje skute i okrilje
