Paul Claudel je poznati francuski književnik i diplomat. U mladosti je izgubio vjeru. Za svoga boga je izabrao bezbožnog pisca Renana. Sam Claudel o sebi kao srednjoškolcu piše:
"Živio sam nepošteno, grješno, nemoralno. Polako sam padao u očaj. Vjeru sam bio posve izgubio. Živio sam kao divljak. Strašna smrt moga djeda, koji je umro od raka, silno me prestrašila, pa sam počeo razmišljati o smrti. Osobito sam počeo čitati i razmišljati nad djelima Arthura Rimbauda."
Značajnu prekretnicu doživio je Claudel božićne noći 1886. Tada je ušao u parišku katedralu, glasovitu baziliku Notre Dame, iz koje se čulo pjevanje. O tome sam ovako piše: "Tada se sa mnom dogodilo nešto izvanredno. U jednom trenutku bio sam sav potresen. Najednom se u meni probudila vjera. Nestalo je svake sumnje. Suze i jecaji uz božićnu pjesmu povećaše moje uzbuđenje."
Božićna misa pomogla je rasipnome sinu neka se izbavi iz močvare nevjere i nemorala. Borba s milošću trajala je doduše još dugo, dok nisu napokon tišina i mir proželi njegovu dušu. Nakon obraćenja, Claudel je pisao samo djela kojima slavi Boga i veliča njegovu milost, pozivajući sve koji budu čitali njegova djela ili gledali njegove drame neka se drže Boga i misle na drugi, ljepši svijet, misle na spasenje. Tako je kod svih obraćenika. Oni postaju apostoli koji poput Pavla nastoje nadoknaditi štetu što je počiniše svojim nedjelima.
Činjenica je kako mnogi izgubljeni sinovi pronađu put k Ocu baš na Božić, kad im se rodio veliki brat Isus koji im neće prigovarati što "svoja dobra rasuše živeći razvratno", nego će poći za njima kao dobri pastir za izgubljenom ovcom kako bi ih izmirio s Ocem i spasio.
Primjeri potiču i privlače, hrabre i opominju
