Upoznali su se za vrijeme studija u Ljubljani, jer su živjeli u istom studentskom domu. Tako je počela njihova zajednička priča koja je danas okrunjena s petero djece i šestim na putu.
Oboje su bili tradicionalni vjernici, dok je nisu, korak po korak, pretvorili u osobnu i živu vjeru. Imali su milost da u gradiću u kojem žive (Bizeljsko) upoznaju svećenika vlč. Franca Špeliča.
Tko je bio vlč. France Špelič? Ukratko, rođen je 24. 9.1927. u Sloveniji. U vrijeme II. svjetskog rata, s nepunih 15 godina, pridružio se Narodnooslobodilačkoj vojsci, gdje je bio odgajan kao ateist i komunist. Služio je kao časnik u JNA i bio djelatni član Komunističke partije. Oženio se 1946. i imao troje djece. Nekoliko godina kasnije, napustio je svoju vojnu službu i postao učiteljem. 1954. počeo je čitati Bibliju što ga je dovelo i do povlačenja iz Komunističke partije. Posljedice te odluke bile su teške, bio je izložen stalnim saslušavanjima od strane komunista i najgorim mogućim mučenjima. Za teško bolesnu suprugu brinuo se do njezine smrti 1992. Stigme je dobio još dok je supruga bila živa, a za svećenika je zaređen nakon njezine smrti u 66. godini života.
Nakon jedne posjete Međugorju počeo je dobijati poruke od Kraljice Mira, i upute da obnovi zapuštenu crkvu u mjestu Kurešček. Kad su patera Špeliča upitali što bi savjetovao današnjim kršćanima, odgovorio je najbitnije: „Ništa osim onoga što je Marija rekla: živite Evanđelje i ostanite vjerni obećanjima koja ste dali Bogu i bližnjima: obećanjima svetog krštenja, svetog braka ili svećeničkom i redovničkom zavjetu te svakodnevnoj molitvi.” Mjesto Kurešček danas je, kako je Marija i nagovijestila mjesto hodočašća milosti i čuda.
Ovaj svećenik im je dao puno poticaja i bio je njegov kum, naučio ih je putu vjere i puno toga o životu Duha.
„Svoju vjeru živimo krećući svaki dan iznova. Ne samo u nedjeljnim odlascima na svetu misu, nego svaki dan se probamo dići u jutro i sve staviti na raspolaganje Bogu. Učimo jedno od drugoga, od Isusa i Marije. Svako dijete doživljavamo kao novi blagoslov, i svako dijete ima neku svoju posebnost.“ – kaže Gabrijela.
Vole doći u Međugorje jer „Međugorje nam je u krvi. Već sam s mojom obitelji puno puta ovdje hodočastio, tako da više niti ne brojim dolaske. I svaki puta doživimo nešto novo: nije nam važno nešto vidjeti, dirati kipove… nego nam je važno osvijestiti si da smo hodočasnici u životu i da sve što imamo je Božji dar!“ – zaključuje David.
