Njezin put prema vrhu svijeta atletike zaustavila je ozljeda, no to je zapravo otvorilo jedno sasvim novo poglavlje u njezinu životu.Kako sama priznaje, poput brojnih njezinih vršnjaka i za nju je krizma ujedno bila prekid s Crkvom.
„Sramin se što sam bila takva... sramin se što san Bogu stalno okretala leđa... a nekako san znala da je on cilo vrime tu“, rekla je Blanka.
Kaže da je zbog ozljede i neprestanih bolova, sve dublje upadala u depresivno stanje. Shvatila je da je život podredila uspjeh i da je uspjeh bio taj koji je određivao tko je Blanka Vlašić.
„Skakanje je bio moj identitet“, kaže, a depresija joj se toliko pojačala da ponekad nije mogla disati. Ni s kim nije o tome pričala.
Onda ju je nazvao prijatelj i rekao: „Ja san na Poljudu zapalio sviću svetom Anti za te“. Kasnije je razmišljala da bi i sama to mogla učiniti, pa se možda nešto i popravi.
I otišla je, kaže, bez neke osobnije molitve „paliti sviću ... svaki dan dva miseca (!) zaredon“, no ništa se nije događalo, ali i to kao da je bilo priprema na obraćenje.
U svemu je sigurno značajno bilo bratovo prethodno obraćenje koje se također događalo usljed njegove ozljede. Požalila mu se na treningu da je boli, a on joj je počeo pričati o Bogu.
„Moj brat Marin meni da priča o Bogu?! Pa nije on za to kompetentan, no da ste čuli moga brata tada bi vam sve bilo jasno“, priča Blanka i dodaje kako je nakon toga počela plakati i plakala je tri dana, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu.
Kaže da ju je odjednom silno razveselilo što ne mora nositi tu 'opasnu masku' kojom plaši druge oko sebe. Ponekad joj se činilo da su njezine protivnice na terenu bile toliko prestrašene njenom pojavom da bi ustuknule pred njom i da su možda „već zbog toga skakale lošije“.
Blanka je otkrila da je postala sretna što smije biti ponizna. Kao da joj je netko nametnuo tu potrebu da bude uvijek jaka i puna samopouzdanja. Shvatila je koliko je oslobađajuće što smije biti slaba.
Ispričala je da je jednom prigodom u Parizu prije izlaska na teren molila držeći se za ruke s još dvije natjecateljice. Ostalih devet bile su sa strane. Tada su na tom natjecanju baš njih tri pobijedile.
„No, ne mora to ništa značit“, rekla je Blanka, ali da su se sljedeći put i ostale pridružile molitvi. Tu je uvijedla da i natjecateljski teren po svijetu može biti područje apostolata.
Kao plod Blankina obraćenja i obraćenja njezinog brata dogodilo se još nešto veliko za njihovu obitelj a to je da su joj se roditelji, nedavno – ovoga srpnja – nakon 30-ak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi.
Ovime je Blanka pokazala da je odlučila odbaciti svoju masku i biti Božje ljubljeno dijete.
