Još jedna obnova i duhovni susret? Može, naškoditi mi ne može, a hoće li mi pomoći – e to je već pitanje koje uvijek probudi onu skepsu koja me ovaj put, na svu sreću, nije odvratila od odlaska na karizmatski susret zajednice Kristofori. Jedan više može mi učiniti samo dobro jer me onaj prvi na kojem sam ikad bila, nije ostavio razočaranom i neispunjenom. Otprilike tako sam razmišljala.
Snaga molitve ozdravlja ljude, snaga Božje ljubavi i pozitivnih misli čini čuda, govorili su mi oni kojima susret s Kristoforima nije nepoznat.
”Moraš otići tamo, to je za tebe – to, ja sam sigurna”, kazala mi je jedna od kolegica u čijem sam društvu otišla na spomenuti karizmatski susret u Dugo Selo. Bilo je to 27. lipnja. Pamtite datum jer za ovu priču i više nego ključan.
Krenula je nas nekolicina, neki entuzijastični jer nikada nisu bili, a vjeruju u čuda. Neki sretni jer jednostavno kako kažu znaju što se tamo događa, a neki (točnije ja), sretni jer su ostali sretni i entuzijastični, ali…
”Jel moguće da mjesto na koje idem može vratiti ono što mi se čini da sam zavijek izgubila? Može li mi snaga molitve o kojoj se toliko govori vratiti ono što ne mogu ni liječnici? Vjerojatno ne može, bit ću realna i neću ništa očekivati jer je tako najbolje”, mislim si u sebi dok se približavamo dvorani u kojoj se održavao karizmatski susret Kristofora. Dvorana dupkom puna, djevojka anđeoskog glasa (ali doslovno anđeoskog) pjeva o Bogu. Sve počinje.
I traje… traje molitva i propovijed. I prolaze minute i sati. Za to vrijeme razmišljam o tisuću stvari, misli mi pomalo lete i uhvatim samu sebe u razmišljanju: ”Bože moj, jel moguće da sve moje želje da jednog dana budem majka, da ta moja najveća želja u životu neće biti ispunjena? Je li to također jedan križ koji ću morati nositi sa sobom? Zašto i to? Imam ih dosta, imala sam puno gubitaka i je li moguće da se već sada moram pomiriti i s ovim gubitkom? Zapravo, mogu li nazvati gubitkom nešto što nikada neću moći imati?”, pitala sam se, a oči su se na trenutke punile suzama koje sam potom vješto obrisala ne bi li me netko primijetio. Godinu dana nisam imala menstruaciju. Nakon silnih pretraga i nagađanja što bi mogao biti uzrok, nije pronađeno ništa što bi se medicinski moglo liječiti.
”Ne znam više što može biti uzrok, znaš, postoji nešto što se zove uranjena menopauza pa je moguće kako je to u pitanju, pričekat ćemo još ovaj mjesec pa ćemo krenuti dalje s pretragama”, kazala mi je liječnica koja kao ni ja, iako to nije htjela priznati, više nije gajila nade da će mi se menstruacija vratiti. Kakva bol, kakav osjećaj nemoći i užasa. Želim biti majka i imati obitelj, želim to iz svega srca i je li moguće da to neću moći?
Bila sam sama sa svojim mislima daleko od riječi i molitve ljudi koji su se okupili u dvorani u Dugom Selu i odjednom – vratila sam se u dvoranu među ljude. Josip Lončar, voditelj karizmatskog susreta pozvao je bolesnu djecu i mlade da istupe. Slomila sam se. Suze su krenule same od sebe. Gledam te mlade živote i mislim si: ”Zašto? Što su oni skrivili?” I onda si pregrizem jezik jer se sjetim one kako najteže bitke idu na leđa najjačih boraca. Kakvi mali i hrabri borci! Stati pred toliko ljudi i reći svoju dijagnozu nije nimalo lako. Kakvi ljudi!
Kreće molitva…
Plačem i ne mogu si pomoći. Osjećam kako nisam jedina kojoj se srca kida na prizor djece koja možda nikada neće moći stati na svoje noge, pucati loptu, skakati, trčati i padati…
Molitva za njih završava i počinje molitva za iscjeljenje rana koja me slomila u pravom smislu te riječi. U jednom trenutku, ispred mene se stvori lik muškarca koji mi je nanio velike boli i patnje, traume i šokove. Moja najveća ljubav koja je postala moja najveća horor priča. Toliko sam mu zamjerala.
”Oprošteno ti je, idi s Bogom, puštam te i neka ti je sa srećom, oprošteno ti je, Isuse hvala Ti što si ga doveo ispred mene, morala sam mu oprostiti, previše godina je prošlo”, prolazilo mi je kroz glavu dok sam doslovno plakala krvave suze, toliko me boljelo. Toliko me boljelo i sjećanje na izgubljenog oca i sve ono što sam s njim propustila.
”Molit ću za tebe, hoću obećajem, znam da ti to treba tata”, letile su mi misli kroz glavu, a plač je bio jednako jak. Srce me stezalo i bolilo, kao da ga netko želi isčupati. Opet sam se susrela s Isusom i pred njegovom ljubavi i dobrotom i činjenicom koliko je živ, ostala mala i ponizna.
”Bože moj, kako bude bit će, ti znaš što činiš i kako bude volja Tvoja”, zadnja je misao koja mi je proletjela glavom.
Sve se bližilo kraju… na uho molitelju prišapnula sam svoju tugu i strah, svoje tuge i boli. Molio je i rekao mi: ”Moli se Djevici Mariji, ona će ti pomoći!”, kazao mi je potiho.
Poslušala sam ga i molila… Naime, više puta u životu, prema pričama moje majke, upravo je Majčica bila ta na čiji sam zagovor dobila određenu milost.
Nekada sam molila konkretnu molitvu, nekada bih s njom razgovarala… Približila sam joj se.
I 27. srpnja ujutro, točno mjesec dana nakon susreta – dobila sam menstruaciju! Rasplakala sam se od sreće, obavijestila mamu, prijateljice, sve one koji su znali za moj problem i bol. Bila sam presretna i naježila se. Da, točno mjesec dana nakon susreta i iscrpne duhovne obnove moje tijelo je odreagiralo, odreagiralo je onako kako su i liječnici mislili da više nikada neće…
”Hvala ti Majčice, tu si, tu ste svi i živi ste!”, kliknula sam od radosti i ponovo sklopila ruke na molitvu kako bi se zahvalila onima koji su moju molitvu pretvorili u pravo, konkretno djelo i čin… Ali, kako bi zahvalila i onim ljudima koji su me odveli na ovaj susret i na kraju – onima koji su mi rekli što i kako mi je činiti kako bi mi se molitve uslišale…
