Zvonimir Žulj je mladi katolički muškarac iz Osijeka koji je privukao pozornost katoličke javnosti pokretanjem svoga YouTube kanala Defensor Veritatis krajem prošle godine. U intervjuu za portal Muževni budite podijelio je razloge pokretanja samoga kanala, ali i svoju životnu priču koja ga je dovela do toga da i na taj način služi Bogu.
„Mogu za sebe reći kako sam jedan običan mali čovjek s jednim velikim snom, a to je da, služeći Bogu, jednog dana stignem u Raj‟, objašnjava 26-godišnji Zvonimir Žulj odmah na početku našeg intervjua. Zvonimir trenutno radi na STV-u kao snimatelj, a završio je studij informacijskih znanosti i nakladništva na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Uz posao Zvonimir se bavi mnogim aktivnostima koje uspijeva uklopiti u svoju svakodnevicu. „Odmalena strastveno volim čitati, a najviše katoličku literaturu. Volim biciklirati, redoviti sam ministrant kod osječkih isusovaca, jedan sam od osnivača osječkog SKAC-a, član molitvene zajednice Svete obitelji, cijeli svoj studij posvetio sam radu u organizaciji DUHOS, a njegujem i redovitu tjelovježbu.‟
Kako opisuje, čitav njegov život danas se vrti oko Krista, no u njegovu djetinjstvu to nije bilo tako. „Mnogima je moje djetinjstvo izgledalo naizgled bezbrižno i sretno, ali nitko nije znao za pakao koji sam nosio u sebi. Naime, bio sam uvijek veselo dijete, što je neizostavno obilježje moje sangvinične naravi, i nekako sam uvijek, otkako znam za sebe, osjetio duboko u sebi nešto čudno, nešto što me je nagnalo da uvijek budem svoj, potpuno drukčiji i da sam stvoren za nešto posebno. To sam osjetio, ali nisam znao artikulirati na van. U osnovnoj školi bio sam dugotrajno psihički i fizički zlostavljan, a to sam i izvan škole doživljavao. To je ostavilo na mene vrlo dubok trag. Štoviše, jako me je iznutra oštetilo, čak toliko da mi je zapriječilo upoznavanje Boga. Odnos s ocem mi je bio jako narušen zbog raznih stvari. Isprva sam njega krivio za sve, ali s vremenom sam shvatio da mi ni on nije mogao pružiti više nego što je i sam primio. Otkrio sam kako je moj hod s Gospodinom kasnije započeo, kako je sam Sotona upleo prste duboko u moju obitelj i unio dubok razdor. U meni je uspio stvoriti krivu, štoviše, destruktivnu sliku o svim članovima moje obitelji, a ono najgore, najdestruktivniju sliku uspio je stvoriti i o meni samome.‟
Međutim, kako kaže, najgori je period u svome životu doživio kad je završavao srednju školu. „Završio sam jezičnu gimnaziju, a u meni je tada puno toga kuhalo. Gomilale su se neizrecive količine bijesa, mržnje, očaja, depresije, usamljenosti, kompleksâ, nevoljenosti… Moje traume iz djetinjstva su me progonile, a stalan strah koji sam osjetio toliko me je izjedao da me je, doslovce, paralizirao tjelesno, mentalno i duševno. Nisam znao što činiti. Svakodnevno sam slušao metal glazbu, što je u meni samo produbljivalo bol. Tražio sam ljubav gdje se nije mogla naći, u krivome društvu. Uopće nisam razumio što mi se događa, a cijelo sam vrijeme nosio na sebi neopisivo snažan i neobjašnjiv osjećaj krivnje, iako nisam bio kriv za to što mi se događalo. Ipak, majka mi je usadila zdravu naviku odlaska na svetu misu svake nedjelje. Nisam doživljavao svetu misu kako spada. Činjenica da je Isus Krist živ bila je daleko od mene kao istok od zapada, ali propuštanje nedjeljne svete mise za mene je bilo gore od smrti. U osnovnoj sam školi ministrirao u župi i to sam volio. Nosim lijepe uspomene na to, prepune humorističnih zgoda. Uvijek ih se rado sjetim. Najgori period nastupio je kad sam završavao srednju školu. Nisam upisao fakultet koji sam želio i tada mi se hrpa zlih događaja zaredala. Doslovce mi se cijeli život srušio pred očima. Tad sam, plačući, u duhu pao pred Gospodina na koljena i počeo po prvi put u životu iskreno vapiti: Bože, ako si zaista tu, molim Te, pomozi mi! Izvuci me iz ovoga gliba… Nedugo nakon toga, moj se život krenuo mijenjati. Do tada nisam znao ni moliti kako spada‟, priznaje Zvonimir.
Mnogo se toga promijenilo u njegovu životu nakon njegova obraćenja, a osobito se promijenio njegov pogled na Boga. „Boga sam prije obraćenja 2013. godine (bio sam nepoučen i licemjeran katolik pun mržnje i bijesa) doživljavao kao tamo nekoga dalekog suca i žandara s palicom koji jedva čeka odalamiti me njome kad sagriješim. Krunicu sam smatrao molitvom za bakice, a danas mi je ona, uz svetu misu, nešto najvažnije i najveće na svijetu. S ponosom govorim kako je Blažena Djevica Marija moja ljubljena Mama i kako me je ona osobno pozvala na molitvu krunice. Ne mogu to objasniti, ali jednostavno sam na blagdan Gospe Lurdske 2014. godine osjetio poziv u srcu da molim krunicu. Tako sam i krenuo, svaki dan po jednu. Ubrzo se dogodilo nešto što me je šokiralo. Sva sila mržnje i bijesa što je u meni bila prisutna rastopila se i pretvorila u ljubav, mir i radost. Čovjek bi rekao: nevjerojatno. Sv. Ivan Pavao II. rekao je kako je krunica molitva koja oplemenjuje osjećaje i ja sam živi dokaz toga! Bio sam i u Međugorju i to mi je još dublje promijenilo život.‟
Krunica i sveta misa postali su tako neizostavan dio njegove svakodnevice. „Danas si ne mogu zamisliti život bez svakodnevne svete mise i cijelog ružarija. To je duhovna hrana bez koje ne mogu živjeti, a Bog polako, ali sigurno, još uvijek radi na iscjeljenju moje slike o Njemu, a ona se radikalno promijenila. Svi su primijetili promjene na meni i brzo su mi to dali do znanja. Iz mojeg su života nestali krivi ljudi, a pojavili su se, Božjom providnošću, oni pravi. Dobio sam prijatelje od Boga za kakvima sam oduvijek čeznuo i mogu reći da sam zaista sretan. Bog je, preko krunice, doslovce čuo i osjetio moje najdublje čežnje, kojih ni ja sâm nisam bio svjestan. Doslovce Mu ništa nisam morao reći, samo Mu se po Gospi predati, a On se pobrinuo za sve. U obitelji je situacija bolja nego ikad, Bogu hvala. Posebno me raduje što je Bog znatno iscijelio moj odnos s ocem.‟
Danas kao novo stvorenje u Bogu ne prestaje hvaliti i slaviti svoga nebeskog Oca pa Ga i naviještati drugima, iz čega se izrodio i nedavno pokrenuti YouTube kanal Defensor Veritatis. Kako kaže, na njega ga je potaknuo sam Duh Sveti preko njemu dragih i važnih prijatelja Maria i Petre. „Oni su mi izrekli poticaje, dajući mi do znanja kako me je zanimljivo slušati, a moja su usta uvijek puna evangelizacije. Ne mogu vam to objasniti, ne razmišljam uopće kad evangeliziram. To samo iz mene izlazi, ne osjetim ništa, lakše je od lahora. Ideja za logo kanala rodila mi se u srcu, što je meni bilo šokantno jer nikada nisam bio tip od dizajna. Užasno ružno crtam i dizajniram i nikada za to nisam imao osjećaj, a tako ni za glazbu. Jedino što sam u životu lijepo znao raditi je pisanje poezije i proze. Prema njima gajim posebnu ljubav. U suštini, čim sam primio njihove poticaje, sjeo sam i počeo pisati sve teme koje su mi pale na pamet. Šokirao sam se kad sam uvidio koliko sam ih napisao!‟
Trenutno se na njegovu YouTube kanalu nalazi tek 10-ak videa, no oni su itekako odjeknuli. „Budući da je moj kanal još uvijek svjež, mogu reći da se, za sada, mogu naći poticajni videi, zatim praktične stvari za učinkovitije življenje svakodnevice u vjeri i temeljne vjerske istine. Mnogo je toga još u planu, no usredotočen sam na kvalitetu prije kvantitete. Dakle, jedan video tjedno u trajanju između 5 i 10 min. Kratko, sažeto, jasno i praktično za apsolutno sve zainteresirane‟, ističe Zvonimir, dodajući kako su reakcije na sam kanal i više nego dobre.
„Reagiraju iznenađujuće dobro, dobio sam mnoge komentare i od onih koji su u vjeri i od onih koji nisu. Doslovce sam nitko i ništa, a ljudi mi pristupaju kao da sam neki iznimno uspješan tip. Ne mogu vam izreći količinu zahvalnosti koju osjetim prema tim dragim ljudima. Ako itko od njih sada ovo čita, srdačno ih pozdravljam i potičem da mole za mene i moj kanal da se Gospodin kroz sve to može još više proslavljati. Ipak je svatko od nas olovka u Božjoj ruci kojom On piše jedinstvene priče svetosti. Ima i onih kojima se moj rad ne sviđa, ali ne želim im zlo. Jedino što im želim jest da upoznaju beskrajnu Božju ljubav i da doprinesu razvoju našega društva što bolje mogu.‟
Kako kaže, sam Gospodin vodi njegov kanal. „Za sada mi je plan graditi ga istim tempom jer sam tek nedavno počeo. Moram se više etablirati i ispuniti kanal odgovarajućim sokom. Mnogo je određenih tema koje još moram odraditi, prvenstveno onih koje se tiču temeljnih vjerskih istina, a od nečega se mora krenuti. Kuća se uvijek gradi iz temelja. Ako Bog želi da taj projekt preraste u nešto veće, neka. Neka se On proslavlja, a ja neka se umanjujem. Kako bi rekli moj voljeni isusovci: Sve na veću slavu Božju.‟
Neke od tema koje će Zvonimir zasigurno obraditi na svome kanalu su teme muževnosti i ženstvenosti, a njih smo se dotaknuli i u samom intervjuu, osobito s obzirom na duhovnost muškarca i žene. „Po meni je poveznica između duhovnosti i muškarca život. Dakle, biti muškarac i imati duhovnu dimenziju doslovce su dvije dimenzije koje su integrirane u jednu zajedničku cjelinu. Muškarac koji ne živi duhovnost i nema nadzor nad sobom izrazito je opasan za društvo. Ne mora nužno značiti da će biti nasilnik i ubojica, ali svejedno može kvariti moralno-društveni poredak. Kad slijepac slijepca vodi, obojica u jamu upadaju, a svi znamo kamo nas vode loši muškarci na visokim položajima. Vjerojatno vam se čini čudnim kad vam o visokim položajima govori čovjek od metar i žilet kao što sam ja, ali eto. Šta je, tu je! Ukratko, muškarac koji ne vodi računa o svojoj duhovnoj dimenziji, koji konkretno ne živi zdravu duhovnost, ne može okusiti život u punini i ostvariti svrhu za koju je stvoren. Slijep je, gluh, nijem i hrom‟, zaključuje Zvonimir, ističući koliko je važna i zdrava duhovnost kod žena.
„Žene su, barem po meni, manje duhovne nego prije, iako vidim pomake na bolje jer mnoge, Bogu hvala, doživljavaju obraćenje. Govorim iz perspektive čovjeka koji je odrastao u seoskoj župi, ali i od žena i od muškaraca doživio sam razne sablazni. Ono što me najviše kopka kod žena je nedolično odijevanje i forsiranje krivih slika o muškarcima: da smo svinje, nasilnici, bezosjećajni, hladni, odsutni i, ono najgore, da smo svi isti. To me jako boli. To žene uglavnom rade zato što su se razočarale u najvažnije muškarce svojih života: oca i muža. Upoznao sam ogroman broj žena s tim problemom i žao mi je što su u lošem položaju, ali, realno, mnoge od njih uopće nisu uzele živote u svoje ruke. Budimo realni, žena je najsavršenije biće koje je Bog stvorio i boli me vidjeti kad se žene ne ponašaju u skladu s time. Napominjem, ima ih predivnih, zaista ih ima, osobno sam ih sreo. Najljepše mi je vidjeti ženu koja odražava ljepotu i poniznost Blažene Djevice Marije. Izuzev Nje, nema savršene žene, ali Krista se ne može nasljedovati bez poniznosti. Da se samo kratko vratim na nedolično odijevanje. Naime, vidite na ulici lijepu ženu koja je odjevena izrazito izazovno, oskudno i tko zna kako. I onda se ista ta žena šokira kad doživi neljudski tretman od raznih muškaraca, ponajprije onih koji nisu duhovni. Stani malo. Ženo Božja, kako možeš očekivati da te tako odjevenu, bez imalo poštovanja prema vlastitu tijelu koje je hram Duha Svetoga, muškarci ne smatraju komadom mesa? Ako želiš da te drugi ljube i poštuju, izvoli se sama ljubiti i poštivati. Tvoj identitet i tvoja prava ljepota duboko je ukorijenjena u Isusu Kristu. Ovaj svijet ima svoje lude hirove, ali to će sve uvenuti i proći. A onda? Kako kaže geslo kartuzijanaca: Križ stoji dok se svijet okreće.‟
Prema Zvonimiru, i muškarac i žena pozvani su na odgovornost prema sebi i prema drugima. „Nije u redu od žena da za svoje probleme okrivljuju isključivo muškarce, a ono na što su svi muškarci alergični je emocionalna manipulacija, kojoj su žene, nažalost, sklone, naročito kad su ranjene. Ženo Božja, dobit ćeš ljubav, razumijevanje i poštovanje, ali tvoja je dužnost prvo zavoljeti sebe, a onda sve što želiš tražiti na pravome mjestu. Ipak ste vi, žene, nama neizrecivo važne i od našeg rebra sazdane da vas se ljubi, podržava i razumije, a ne da vas se gazi. I žene i muškarci imaju svoje odgovornosti, tako da je red da ih se svi prihvate kako Bog zapovijeda.‟
Za kraj dotaknuli smo se i teme glave obitelji, teme koja je nerazumljiva muškarcima, ali i ženama koje ne žive svoju vjeru, a koja vraća određene stvari na svoje mjesto u obiteljskome životu kad se razumije na ispravan način. „Po meni je glava obitelji muškarac – suprug i otac. On je ipak u obitelji svećenik, prorok i kralj. Fizički je najsnažniji, prema tome je i zaštitnik, a ne nasilnik, kako nam se u društvu krivo nameće. Pjesma pokojnog Jamesa Browna This is a Man’s World nabraja svu silu stvari koje je muškarac stvorio, načinio, izumio, ali u više navrata naglašava kako je sve to ništa bez žene. Ako promotrite ljudsku povijest, mnoge se stvari vrte oko žene: reklame, poezija, proza, pothvati, čak i (nažalost) ratovi. Žena je čudo, najveće čudo koje je Bog stvorio, a muškarac ne može biti glava obitelji bez njezine podrške. Muškarac je glava, dok je žena, moglo bi se reći, čitav veliki ostatak tijela obitelji. Tijelo se ne može kretati i funkcionirati bez glave, kao što ni glava ne može funkcionirati sama. Da, muškarac je glava obitelji, ali bez žene on to ne može biti. Oboje su jednaki pred Bogom, čudesno oblikovani i stvoreni za ljubav. Najbolji su nam primjer zasigurno Josip i Marija. Nijedna Josipova riječ nije zabilježena u Bibliji, a gle samo kakvog je Sina odgojio. Čudo jedno!‟
YouTube kanalu Defensor Veritatis možete pristupiti pomoću ove poveznice.
Svjedočanstvo je u cijelosti preuzeto sa portala muzevnibudite.com
