Uobičajeno zna san da me tamo s njima čeka puno milosti, ali ovi put bilo je posebno . Kako mi je i samon ovo bija 8. put da iden tamo ka volonter akademske crkve sv. Filipa Nerija, nagleda san se tamo svega , primija puno milosti i puno se puta zasramija nad sobon ka roditeljen kad bi upozna heroje koji o svojoj dici skrbe 24 sata na dan. Krenija san svojin kombijen, pomoga smistit one koji ne mogu sami uć u bus i zaputija se put Međugorja. Taman prije ulaza na autoput pokvarilo mi se auto tako da smo se pribacili u bus i nastavili putovanje. Na Raščanima smo stali i zaključili da i sa buson nećemo daleko jer je puka remen. Ajde čekali smo novi autobus i krenili na cilj. Onako u razgovoru između sebe pričali smo da će nan se nešto posebo dogodit kad su napasti ovako velike a tek smo krenili. Inače bilo nas je oko dvista, 3 autobusa i 2 kombija. Naš smještaj je bija u hotelu Luna kod naših starih prijatelja kod kojih se kad dođemo osjećamo ka doma, ali ono baš ka da smo u svon dnevnon boravku tamo. Prvo iznenađenje je bilo jer je jedan od nas donija dvi aluminijske nosiljke koje je da izradit da ne moramo pitat u Cenacola kad Majci nosimo svoje prijatelje koji ne mogu sami hodat.
U petak popodne smo otišli s njih 5 nepokretnih i ekipa koja je nosila uz pomoć molitve i ljubavi onih koje smo nosili uspila je to odraditi do svete Mise. Znali smo da nas sutra čeka još 12 osoba koje očemo odnit pred Majku Mariju.
U subotu krenili smo nosit oko 5:45 ujutro jer tad nema sunca i gužve. Milosno je to vrime i taj posal jer osmjeh ili baren pogled onih koje nosimo ništa na ovon svinutu ne more zaminit. Već smo donili do mista ukazanja večinu planiranih kad jedni naši hodočasnici (mama i tata) dovode sina da ga popnemo gore. Pogledali smo se i zaključili da zbog fizičkog stanja momčića to neće bit moguće i objasnili roditeljima koji su našu odluku dočekali sa smješkon bez ljutnje. Popeli smo u dva tima 11 ljudi to jutro.
Ono šta me drugo iznenadilo je kako momci koji su došli s nama (njih dvojica) od toga jedan moj sin Paško koji još nisu punoljetni imaju snage 5 puta odnit osobu do mista ukazanja i nazad. Umorni ali sritni i Bogu zahvalni na milostima i snazi koju smo imali za vrime nošenja vratili smo se u hotel na obid.
Za vrime ručka svi smo osjećali da našu zadaću i dio Božjeg plana nismo ispunili do kraja i tražili rješenje kako onog momčića kojeg smo odbili ipak popet.
Pala nan je napamet gorska služba spašavanja i njihova specijalna nosila u kojima unesrećena osoba leži tako dobro da je i helikopter može ponit. Konobar je odma nabavija broj HGSS-a u Čitluku i nosila su bila navečer kod nas.
U nedilju ujutro u 5:30 smo krenili penjat momka kojeg su pratili mama i tata. Zna san odma da je to ona milost zbog koje mi se pokvarija auto i bus i da se cili vozni park pokvarija nije više bilo važno. Taj uspon prema Majci, taj osjećaj da tog momka u potribi nosi nasuprot mene moje dite, moj sin Paško, da ga nosin sa ljudima koje mi je Bog stavija na put ka nagradu, to veselje u pogledu roditelja od momka kojeg smo nosili, to je ono šta ti napuni srce i dadne razlog da probaš bit još bolji čovik. Zadržali smo se gore, pustili roditelje sa njihovin anđelon malo same i spustili se nazad. I onda za kraj, najtopliji zagrljaj svakon od nas posebno od mame maloga, onaj stisak zahvalnosti kojeg neću nikad zaboravit u životu, zagrljaj koji je bija nagrada za sve one koje smo popeli Majci, za svakog volontera koji je u ta 3 dana natopija svoju sivu majicu znojen, čudo niko od nas posli nije ima oni neugodni miris iako su nan majice bile mokre da smo ih mogli cidit.
I za kraj velika hvala svin međugorcima, fala obitelji koja drži kafić na podnožju Brda ukazanja jer smo tri dana visili kod njih i zauzimali in stolove (piće nisu tili nikome od nas naplatit, a popilo se toga). Fala Viktor's - u jer je u 2 dana počastija sa 70 porcija večera u restoranu , kad smo tili hramu ponit sa sobon i jest u pansionu konobar je reka da je Viktor rezervira stolove za nas i dok mi nismo došli je odbija i izvinija se zbog toga 50 - ak ljudi koji su tili večerat kod njega i ostavit novce. Fala mojin prijateljima iz Međugorja koji su sa svojin autima pribacivali ljude posli mise u 11 sati u nedjelju do dvorca i opet do buseva, fala Nensy i Patriku na ručku u nedilju. Naravno posebno fala Hotelu Luna koji su nas smistili bez kune i dinara i fala organizatorima jer za ovako nešto organizirat triba imat duha hrabrosti .
