Slavin i Anin je sin, Marijin suprug, otac troje djece, brat dviju sestara, prijatelj, rođak, kum – obični domaći čovjek. Do svoga 38. rođendana, 23. studenoga 2006. godine, živio je potpuno normalnim načinom životom. No, toga se dana njegov život doslovce okrenuo naopačke. Doživio je jedan od najtežih oblika moždanog udara i mogućnosti da preživi bile su minimalne.
Naime, jedan od milijun moždanih udara u svijetu bude takav kakav je Joško doživio i samo 2 posto onih koji ga dobiju uspije preživi. Punih devetnaest dana ležao je u šok-sobi. Liječnici su tvrdili kako njegov organizam neće izdržati, a žena, djeca, rodbina i prijatelji počeli su se opraštati od njega. Ipak, uspio je pobijediti sve napore i dobiti novu životnu priliku.
”Bio sam svjestan svake sekunde. Držali su me u budnoj komi i jakom dozom lijekova me smirivali. Oko mene je sve bilo kao u nekoj magli. Čuo sam ljude, ali nisam mogao pričati, tek bi ponešto rukom signalizirao.“
Nakon preživljenog moždanog udara i rehabilitacije u Krapinskim Toplicama, gdje je proveo pune tri godine i osam mjeseci, upao je u veliku i tešku depresiju. Izbjegavao je kontakte s drugim ljudima, jer nije mogao podnijeti da ga gledaju u situaciju u kojoj se našao. Gotovo pune četiri godine nije htio ni s kim pričati, osim s članovima najuže obitelji.
”Mnogo mi je pomogao rođak i prijatelj Franjo Kraljević. On me poticao svojim riječima i polako otvarao prema drugima. Stariji je pola godine od mene, zajedno smo prošli sve i postali nerazdvojni. Često volim reći kako mi je on više brat, nego što su mi sestre sestre.
Nakon svega me uspio dovesti u Međugorje. Istina, i ranije sam bio u Međugorju, poglavito u prvim godinama nakon ukazanja, ali toga je puta sve bilo drugačije. Franjo mi nije otkrio vjeru, nego me svojim primjerom samo usmjerio vjeri”.
Na Brdu ukazanja doživio je katarzu
U Međugorju su, između ostaloga, posjetili i zajednicu Cenacolo. Joško se tamo susreo s dotadašnjim poznanikom Gordanom Markotom koji mu je ispričao svoju životnu priču koja ga je, kako će reći, doslovce frapirala.
”On je najprije sebe 3-4 sata ocrnjivao, a onda mi počeo pričati o vjeri i nadi. Na koncu me zamolio da me oni iz zajednice Cenacolo sljedećega jutra uznesu na Brdo ukazanja. Inzistirali su kako bi ima bila čast to za mene učiniti”, otkriva Joško Sopta svoj početak borbe s depresijom.
Nakon što su ga uznijeli na Brdo ukazanja, pola sata je ostao nasamo u molitvi i meditaciji pred Gospinim kipom. Suze su mu se slijevale niz lice, a nazočni hodočasnici su ih brisali s njegova lica. Tada mu je, kako ističe, sve bilo neshvatljivo, ali je spoznao kako je taj događaj zapravo bio njegova katarza.
”Tada mi je sve bilo neshvatljivo. No, nakon toga sam uvidio kako su mi Franjo i štićenici zajednice Cenacolo vratili vjeru i nadu u život. Pokazali su mi kako nisam sam. Carpe diem – sutra ne postoji, ako ga dočekamo, opet je danas”.
Poručuje kako se nikad bolje nije osjećao. Živi potpunim i sretnim životom, a svaki dan nastoji proživjeti punim plućima ističući kako smo samo u prolazu na ovoj zemlji te kako svaki dan moramo iskoristiti na najbolji mogući način.
Talent za crtanje otkrio je slučajno
U utorak, 22. siječnja zajedno s kolegom Stipom Renićem, pripadnikom 1. gardijske brigade “Tigrovi”, u dupkom ispunjenom zagrebačkom galerijskom prostoru izložio je svoje crteže u okviru izložbe “2Umjetnika“ koju će posjetitelji moći pogledati sve do 4. veljače. Ovo je njegova druga izložba upriličena za manje od pola godine, nakon što je prvu imao u kolovozu prošle godine u rodnom Širokom Brijegu.
Iako danas ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu i pol dana utjehu je pronašao u crtanju. Na svojim je crtežima počeo prikazivati uglavnom vjerske motive, jer vjera predstavlja vrlo važan kotačić u njegovom životu, poglavito nakon preživljene životne drame.
”Nikada prije nisam crtao. Sve se spontano dogodilo. Bio je mjesec lipanj, sjedio sam u sobi i zamolio djecu da mi donesu olovku. Križ, suze, Gospa… najčešći su motivi na mojim crtežima. Što više crtam, shvaćam kako ništa ne znam. Zapravo, znam da mogu bolje”.
”Toliko se unesem u crtanje da vrlo često zaboravim i na ručak. Ponekad se bojim da ću izgubiti inspiraciju i zaboravim na druge stvari”.
Prodajom svojih crteža pomaže potrebite
Joško Sopta prodajom svojih crteža pomaže potrebite. Prihod sa svoje prve humanitarne izložbe u Širokom Brijegu proslijedio je 12-godišnjem Andiju Milasu iz Mostara, koji boluje od SY West sindroma, SY Williams sindroma te stenoze srčane arterije, celijakije i ima najteži oblik epilepsije, a dio prihoda od prodaje sa zagrebačke izložbe također će usmjeriti u humanitarne svrhe.
”Moj životni credo je pomoći drugome u nevolji i potrebi. Uvijek ima gore od goreg. Maleni Andi Milas nije osjetio života, a ja sam prošao dosta toga. Svirao sam klavir, limenu glazbu, imao svoju grupu, odlazio na sportske utakmice, igrao se i družio s prijateljima”, ističe Joško Sopta, koji je i sam osjetio ljubav i podršku svojih najbližih u trenutcima kada mu je bilo najteže.
Obožava sport i navija za Hrvatsku i NK Široki Brijeg
U trenutku kada osjeti kako počinje padati u krizu, izlazak iz iste pronalazi u ljubavi i razgovoru sa svojim najbližima. Oni su njegova pokretačka snaga u svim životnim prilikama i na tome im je uvelike zahvalan.
”Treba moje najbliže shvatiti. Jest meni teško, ali njima je još i teže. Zapravo, meni je čisto dobro, a oni su ti koji se najviše brinu i strepe za mene. Na tome sam im beskrajno zahvalan. Kako je kada ti drugi pomažu čovjek može shvatiti u onome trenutku kada i sam pomaže drugome. Tada osjeti potpunu ispunjenost srca i duše”, poručuje ovaj vatreni zaljubljenik u hrvatski sport i sportaše.
Bljesak.info
