Dirnuta postupkom svoje starije sestre koja je svjetovni pogled na život zamjenila za skriveni pogled iza dvostrukih rešetka u duhovnoj oazi usred gradske vreve i buke, podijelila je s nama svoje emotivne misli i otvorila nam svoje srce.
Voljela sam zvati je šljokicom. Ne iz nekakvog hira već iz čiste, slatke ljubavi prema njenom stilu koji je sadržavao puno blještavila i šljokica. Pukao je taj stil nedugo nakon što je završila srednju, nakon što se ostavila crnila, Martensica i metala. Često bih joj u šali rekla da je ciganče zbog nakita što joj je vječito šuškao oko vrata, ruku i na ušima. Da je mogla, objesila bi na sebe sve zlatarnice ovog svijeta i bižuterije galaksije. Rugala se ona i meni, čisto da znate, ali to je bilo ono iskreno, sestrinsko ruganje bez cilja da se ikoga povrijedi.
I slušam sada što se dogodilo? Gdje je ta kap što je prelila čašu što te natjerala da odneseš sve što sam volio? Zaista se pitam kako se veličanstvena crvena kosa pretvorila u kratku i prirodnu smeđu? I što je to ponukalo da umjetne nokte zamjeni svojima? Kleopatrina šminka? Gdje je? Istopila se s njenog lica zajedno s njenim suzama.
Sada nije više šljokica. Šljokica se ne može biti iza duplih rešetaka kroz koje prste provući ne mogu. Ne možeš na sebe nabaciti nikakvo blještavilo kad je crna haljina s bijelim ovratnikom ona koja blješti. A nakit? Pedeset zrnaca oko prstiju, pedeset ružica, pedeset poljubaca Mariji jedini su nakit koji nosi.
Nikad mi nećeš izaći iz glave. Slika dok klečiš s osmijehom koji nikad prije nisi imala. Tvoja buduća Majka dok te za ruke drži i tvoje buduće sestre u pozadini sa svijećama u rukama. Nikad neću moći izbaciti iz sebe vrtuljak osjećaja u tom trenutku dok te predajemo, mješavinu tuge, sreće i još nečeg čudnog. A onda ti iza nevidljivog metala kako sjajiš i obasjavaš nam svima srca. A mi ljubimorni jer si pozvana na tu predivnu, meni još neshvatljivu slobodu. Oči tvoje, postale su krupnije nego ikad prije, oči koje neumorno traže Boga. Koža meka i rumena, prošarana svim tvojim predivnim kapilaricama. Obrve, sada već nepočupane, kao dvije vijuge bršljana ispred kuće. Prsti vitki, tanki, mirni.
Upoznala sam sreću predavši te Bogu toga dana jer svaka tvoja pora vrišti srećom.
Zaista sam upoznala pravu sreću tog popodneva. Način na koji je... postojala. U vama probudi neko neviđeno čuvstvo, sladak okus u ustima.
Dok ovo pišem vjerojatno izgovara tihu, ali jaku molitvu u unutar četiri zida starog vapnenca usred vreve Splita. Oči su joj sklopljene, usne razvučene, a srce...
Srce kuca za Mene.
Svjedočanstvo poslano portalu medjugorje-info.com Dozvola vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com
