Trudovi su započeli u 39. tjednu trudnoće. Ono što se činilo da je početak normalnog poroda pretvorilo se u slučaj života ili smrti.
Kada su se Melanie i Doug Pritchard pripremali za porod svog prvog djeteta, tražili su jednu kliniku koja je pro-life (za život). Htjeli su biti sigurni da će se liječnici, ako to zatreba, boriti za njezin život i život djeteta. Ova odluka napravila je cijelu razliku. Njihovo prvo dijete, Brady, rođeno je prirodnim porodom i sve je išlo dobro.
Kada je 2010. godine sveučilišna docentica počela osjećati trudove (bila je trudna s drugim djetetom-djevojčicom), njezin suprug Doug otpratio ju je u lokalnu bolnicu u Phoenixu, u Arizoni.
U bolnici, nakon što je provjerila da je dijete u poziciji, babica je pričekala da se trudovi povećaju te da nakraju pukne vodenjak. U tom trenutku dogodilo se nešto strašno: iako su se vitalni znakovi činili uredu Melanie je počela osjećati vrtoglavicu i mučninu te se potom onesvijestila.
Dok je medicinska sestra provjeravala situaciju, Melanieni otkucaji srca i krvni tlak snizili su se na nulu. U potpunosti je poplavila. Čak su i otkucaji srca i tlak još nerođenog djeteta počeli ubrzano padati.
Bolnica je tada izdala dijagnozu poznatu u SAD-u kao "Code Blue" („Plavi kod“), proglašavajući Melanie mrtvom s djetetom još uvijek u njezinom tijelu. Nakon toga započela je utrka spašavanja malene s hitnim carskim porodom.
Doug, u tom trenutku, počeo je moliti za svoju suprugu i svoju kćer kako bi se, nekako, mogle spasiti. Shvatio je kako se nikad nije osjećao tako očajno i preplašeno u cijelom svom životu.
Molio je Boga govoreći nešto kao: „Bože, znam da je ovo više nego što mogu podnijeti, što znači da Ti imaš plan i da sve ovo ima jedan cilj. I uzdam se u Tebe. Ali molim Te, ako je volja Tvoja, dozvoli mi da ponovno zagrlim svoju suprugu“.
Kasnije je kontaktirao rodbinu i prijatelje moleći ih da mole za njegovu suprugu i kćer. I oni su na društvenim mrežama podijelili zahtjeve za molitvu, koji su se jako brzo širili dalje.
Mala skupina ljudi počela se skupljati ispred bolnice. Pitanje o Melanie i njezinoj kćerki bilo je među 100 koja su se najviše raspravljala na Google-u i Twiter-u tog 28. srpnja 2010: u periodu od 15 sati, više od 150 tisuća ljudi molilo je za Melanie i djevojčicu i širilo je njihovu priču po cijelom svijetu.
Srećom, liječnički tim uspio je spasiti djevojčicu, dok je drugi tim pokušavao vratiti Melanie u život koristeći defibrilator 4 puta i kontinuirano radeći masažu srca.
Bez uspjeha, bila je smatrana mrtvom 10 minuta, sve dok jedan liječnik nije čuo slabi otkucaj srca, ali još uvijek bez impulsa. Odmah su ponovno započeli proceduru reanimacije, koja je trajala 90 minuta sve dok tlak nije počeo polako rasti.
Iako su liječnici uspjeli stabilizirati situaciju, žena je još uvijek bila u jako lošem stanju. Kako bi je spasili bile su potrebne druge kirurške intervencije.
Liječnički tim kasnije je objavio obitelji okupljenoj u čekaonici da je Melanie odmah imala emboliju amnionske tekućine i posljedični srčani zastoj, savjetujući im da se pripreme reći joj zbogom.
U međuvremenu, Doug je otišao u jaslice svojoj malenoj, bez da je znao hoće li njegova supruga biti živa ili mrtva. Medicinske sestre pitale su ga za ime djevojčice. On je odgovorio: „Gabriela, božja heroina“.
Liječnici su objasnili Dougu da je njegova supruga imala emboliju amnionske tekućine. Izašavši iz maternice tijekom puknuća vodenjaka, plodna voda počela je kružiti krvotokom dostigavši srce i uzrokujući srčani zastoj. Imala je i unutarnje krvarenje zbog poroda carskim rezom.
Prema liječnicima, ostatak svog života, imala bi neuroloških problema jer je bila bez kisika više od 10 minuta.
Doug se približio krevetu u kojem je bila Melanie koju su aparati držali na životu, uzeo je njenu ruku i rekao joj:
„Volim te. I uvijek ću te voljeti. Naša djeca, Brad i Gabriela, čudesna su i puno te vole. Ako u tebi postoji sjaj koji ti dozvoljava da se boriš, bori se. Obećaj mi da ćeš, neovisno o onome čemu se ja nadam, slijediti svog anđela čuvara gdjegod te on vodio. Odvest će te tamo gdje te Bog treba da budeš“.
Uslijedilo je pogoršanje. Trebala je dvije transfuzije krvi te je prebačena u drugu bolnicu.
Tijekom hitnog poroda carskim rezom jedna joj je arterija pukla i neke vene ostale su začepljene zgrušanom krvi. Bila joj je potrebna još jedna hitna i osjetljiva kirurška intervencija.
Njezino je srce funkcioniralo sa samo 5% svojih mogućnosti, dok je minimum za preživjeti između 55% i 65%. Zbog krvnog zastoja pluća su prestala funkcionirati i bila je priključena na respirator koji je za nju radio 100% udisaja.
Zabrinuti činjenicom da ona ne bi preživjela ovu operaciju, liječnici su joj pokazali jednu fotografiju Gabriele. Ona je reagirala, počevši se micati i očajno plakati.
Kasnije su je umirili sedativom i odveli u operacijsku salu. U tom trenutku obitelj se vratila nadi i molitvi još intenzivnije.
Čudo
Kirurška intervencija bila je uspješna i Melanie je, čudotvorno, preživjela. Svećenik koji ih je prije nekoliko godina vjenčao, otišao je posjetiti obitelj u bolnicu i podsjetio je Douga: „Ovo je ono čemu si rekao 'da' na dan tvog vjenčanja: u radosti i boli, u zdravlju i bolesti“.
U iduća 24 sata nakon kirurške intervencije počela je bolje disati te su joj skinuli umjetni respirator. Potpuno svjesna, kasnije je otvorila oči i tražila da vidi supruga i kćer.
Medicinske sestre donijele su joj Gabrielu i bila je u stanju, po prvi puta, uzeti svoju kćer u ruke, nakon više od 48 sati od poroda carskim rezom.
Melanien oporavak iznenadio je cijeli bolnički liječnički tim.
6 dana nakon hitnog slučaja, napustila je bolnicu. U slijedećim tjednima u potpunosti se oporavila, bez ijedne posljedice.
Nakon kratkog vremena Melanie je napisala knjigu u kojoj je ispričala svoju priču.
Ona je rekla:
„Iako se ne siećam ovog nevjerojatnog događaja mog života, zahvalna sam što sam živa i što svaki dan mogu zagrliti svog muža i svoju djecu. Zahvalna sam za svaki post na Facebook-u, Twitter-u i za svaki napisani i podijeljeni članak na internet stranicama cijelog svijeta. Povrh svega, zahvalna sam onima koji su molili i koji su tražili druge da mole za mene, strankinju. Riječi ne mogu izraziti moju zahvalnost velikom broju molitava kojima su me obasuli u ovom tragičnom događaju. Sretna sam što mogu reći da su molitve djelovale.
Zahvaljujući rukama liječnika, medicinskim sestrama, donatorima krvi i milosrdnom Bogu, Gabriela i ja smo žive i dobro smo. Potpuno sam ozdravila“.
2014. godine napisala je članak u kojem je podijelila ovo svjedočanstvo:
„Ne postoji dan u kojem se ne zahvalim Bogu što mi je dozvolio da preživim i što me inspirirao da izaberem bolnicu koja je za život. Zahvaljujem Bogu što je dozvolio da Doug, Brady, Gabriela i ja ponovno budemo jedna obitelj i što mi je dao priliku da mogu svjedočiti o ovoj njegovoj beskonačnoj milosti, milosrđu i ljubavi za svakoga od nas. Bog ima moć da nas izvuče van iz tame, čak i one smrtne, i da nas vrati u svjetlo. I na tome sam Mu zahvalna“.
