Podnijela je veliku žrtvu ali kroz vjeru, ljubav, molitvu i oprost sve je dobilo smisao. Na koncu, njena priča ima sretan kraj ali samo zato što se prepustila u Božje ruke i pustila da ju On vodi.
Njena priča objavljena je na Facebook stranici 'Blagoslovljen budi' a uz dozvolu autorice prenosimo ga na naš portal.
Njeno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
Zovem se Marijana Horvat, rođena sam u Zagrebu i imam 20. godina. Završila sam opću gimnaziju, i na maturu idem tek ove godine a dalje planiram upisati medicinu. Inače sam iz vjerske obitelji, imam 11-ero braće i sestara. I da, imam brata blizanca (mi smo jedini blizanci od svih nas 12).
Živjela sam sa bakom i mamom koja je samohrana majka svih nas. Veliku ulogu u odgoju imala je i moja baka, jer mama je uglavnom radila dva posla dok sam bila malo dijete, ali se kasnije i ona priključila. Baka me naučila kako se prekrižiti, moliti, i kao dijete sam zajedno s njom molila krunicu. Naravno nisam tada ni bila svjesna značenja molitve ali sam uvijek voljela na taj način provoditi vrijeme sa svojom bakom, i braćom i sestrama.
Baka je nažalost u međuvremenu preminula sa taman napunjenih 86. godina (također je bila zmaj od žene i rodila 10-ero djece). Imala sam tada svega 11. godina, mama se zajedno molila sa nama ali je bila udaljena od Boga. Jednostavno se udaljila od kako se udala i pogotovo nakon razvoda sa mojim ocem koji nakon razvoda više nije ni pitao za nas. Bila je u depresiji i sa vremenom se nekako prilagodila situaciji ali i dalje nije bilo to to.
Upoznala je mog očuha koji je u početku bio predivan, a kasnije je uvidjela da se opet 'zeznula'. Prije jedno četiri godine počela je intenzivno čitati Bibliju, moliti, uključila se u crkvi na kateheze i duhovne obnove i preporodila se. Pošto smo brojna obitelj, nije se mogla svakom djetetu posvetiti podjednako. Uglavnom bi se više posvećivala onoj djeci koja su bila problematična. Jedan od problema je bio taj što nas njen partner tj. naš očuh nije prihvatio u principu nikada, financijska potpora je bio, ali nas jednostavno nije volio i ne voli dan danas jer nismo njegova biološka djeca.
S obzirom da sam ostala bez oca sa svega 18. mjeseci, ne poznajem osjećaj kako je imati oca, pa nisam to primjećivala niti vidjela kao neki svoj nedostatak. Živjeli smo svi normalno, završavali osnovnu pa srednju školu, pa fakultete. Starija braća su već skoro svi udani ili oženjeni (njih 5).
Eh sad nakon ovog podugačkog uvoda kreće zapravo ta moja priča. Ubrzo nakon krizme, prestala sam ići nedjeljom na svetu misu, došla sam u tu neku ludu fazu, krenula u srednju školu i bila fokusirana isključivo na školu i prijatelje. Tu i tamo sam se znala pomoliti, otići na jesen ili proljeće na planinarski križni put sa sestričnama i bratom ali ništa više od toga. Oduvijek sam imala potrebu za Bogom, ali nažalost bi uvijek Boga stavljala na zadnje mjesto u svom životu.
Prijateljice su već od početka srednje imale dečke, drame u vezama, pa neke su čak i spolno općile sa 14. godina što mi je bilo nezamislivo tada. Što se mene osobno tiče ja uopće nisam bila zainteresirana za to, sve mi je to bilo bezveze, ti svi dečki neozbiljni, ni malo privlačni, glumili neke frajere a mene je sve to odbijalo.
Tako je prošao prvi razred, pa drugi i onda taj treći razred srednje škole... Izašla sam sa sestrom u neki narodnjački klub sa 17. godina i pošto inače nisam izlazila a kamoli konzumirala alkohol, bome me je šupilo. Da skratim, neki dečko je tražio moj broj od našeg zajedničkog prijatelja, i javio se dan poslije da odemo zajedno na piće. Prvo sam bila ono: "Ma nema šanse, ne znam tko je ni šta je..." Ali me sestra nagovarala i govorila kako neću zar cijeli život tjerati dečke od sebe i da odem na cugu sa njim, da je čula da je dečko stvarno dobar.
I ja sam pristala i dogovorila se s njim za piće. Upoznali smo se, ništa specijalno, bio je nervozan uglavnom i proveli smo nekih četiri sata zajedno. Kad smo se dotakli teme religije samo se ustao i odveo me u Mariju Bistricu što mi se čak i svidjelo. Rekao je da mu je to jedno od dražih mjesta. Na kraju smo prohodali, činio se stvarno super, počeli smo provodit puno vremena zajedno.
Ubrzo sam upoznala njegove roditelje što je stvarno bilo jako brzo ali od te lude zaljubljenosti nisam znala ni gdje mi je glava... I onda su nakon dva mjeseca već krenuli problemi, jer je on želio spavati sa mnom a ja to nisam htjela. To je preraslo u nešto već ozbiljno poremećeno sa njegove strane. Pokušavao je manipulirati sa mnom na način da mi nabacuje osjećaj krivnje tipa da ja njega ne volim, da on meni nije privlačan itd.
U međuvremenu je on počeo i otvorenije pričat o Bogu. Govorio je da je on možda čak ateista i da su gluposti to da se ne treba spavati prije braka. A dok smo se 'upoznavali' on je zapravo mene slušao i skužio kako razmišljam i samo klimao glavom kao da se slaže sa svime, a onda najedanput paf promijenio ploču...
Onda sam ja od njega počela tražit da čitamo Bibliju, molio bi sa mnom na silu, samo kako bi mi udovoljio. Otišli smo čak i u Siget kod fra Smiljana ali i to je popljuvao. Nisam znala šta bih više, nadala sam se da će se otvorit prema Bogu i da ću ga uspjet usmjerit k Njemu, ali bezuspješno.
Zavoljela sam ga kao onakvog dečka kojim se predstavljao na početku, a na kraju se ispostavilo da itekako nema morala ni dostojanstva, da je iskompleksiran, agresivan i da zapravo mi nemamo apsolutno ništa zajedničkog... Totalno dva različita svijeta.
Nakon nekih šest mjeseci torture oko tih seksualnih odnosa, jedno veće sam mu popustila, i jednostavno se dogodilo. Toliko je od mene napravio da se osjećam nesigurnom i bezvrijednom da su se moji stavovi koje sam imala pogubili pored njega kako je vrijeme prolazilo. Ubrzo nakon toga saznala sam da sam trudna i bila sam van sebe prvenstveno zbog toga što nisam znala kako da kažem mami da sam spavala sa njim a obećala sam da neću, i uz to da sam trudna.
Očekivala sam jako lošu reakciju sa njene strane. Međutim kad sam joj rekla plakala sam i ona me samo zagrlila i rekla da ne plačem zbog djeteta, da je ono blagoslov, da se potrudim završiti školu i da će ona bit tu za mene. Na tome sam joj stvarno zahvalna, no nije baš bilo sve tako idealno...
Došao je na red moj prvi ginekološki pregled sa svega devet tjedana trudnoće. Privatnica mi je dala dijagnozu da mi dijete ima rupu na trbušnoj šupljini i da će se roditi sa organima koji će biti vani i da bi pri porodu trebao bit operiran da mu vrate nazad svu utrobu ako uopće preživi i hitno me uputila u bolnicu da tražimo drugo mišljenje.
Sa deset tjedana mi je pojašnjena nepovoljna prognoza, zapravo se radilo o cisti koja je rasla stravično brzo i na kraju bila veća od djetetove glave. Doktor je bio otvoren prema meni i rekao da se mogu 'očistiti' od toga ako želim, da sam mlada i da ću kasnije moći roditi zdravo dijete.
Rečeno mi je da dijete možda preživi dvadeset tjedana ali da se organi zbog ciste neće moći razvijati i da će dijete umrijeti u meni pa ću ga ionako takvog mrtvog morat roditi, što bi za moju psihu bilo puno gore za podnijeti. Bez obzira na sve, odbila sam abortus i odlučila čuvati trudnoću, pa kako Bog da.
U međuvremenu me otac mog djeteta istukao, prevario, ostavio i ostala sam sama. Imala sam mamu ali sam bila povrijeđena, u šoku od svega što mi se dogodilo u posljednjih godinu dana, pitajući se - zašto ja, zašto se meni sve ovo mora događati... I krivila bi sebe za sve.
Moj, tada već bivši, dečko nije stao - maltretirao me, zvao moju braću, pokušavao ih okretati protiv mene, pričat im svakakve priče i na kraju me prijavio policiji i centru za socijalnu skrb da sam ga pokušala pregaziti autom pa sam i kroz to morala prolaziti. Smiješno je bilo što ja njega nisam prijavila a imala sam pravo na to, a on iz čista mira, valjda iz nemoći i jada otišao i izmislio neku priču jer je valjda shvatio da mu se ne mislim više vračati nakon svega. Sve mi je više padao u očima. Naravno policija je to odmah riješila i sami su rekli da mu priča ne pije vode. Jedino je sramota bila što se centar umiješao ostaloj braći u školu pa im izazvao neugodnosti.
Svaka dva tjedna sam dolazila u bolnicu na preglede, a prognoze su bile sve gore i gore. Inače se pobačaj zakonski smije raditi do 12-og tjedna. Mislim da je to maksimum, a meni su rekli da bi ga radili sa 17. tjedana najkasnije ako se ipak odlučim za to. Mama i ja smo samo molile, jedan petak smo otišle na klanjanje, taman nekoliko dana prije tog posljednjeg pregleda na kojem bi konačno trebala odlučiti šta ću dalje - abortus ili da rađam mrtvo dijete.
Na klanjanju i misi nisam bila dugo vremena, kad smo kleknule mene je kec sotona sam počeo napadati. Vrućina, nisam imala zraka... Ali nisam prekidala molitvu jer sam mislila da čim me tako napada znači da Bog djeluje itekako. Nakon klanjanja šetajući s mamom do kuće, rekla mi je da je osjetila jaku milost i da je sigurna da će moje dijete biti dobro, da ne može reći da će biti sto posto zdravo ali da je sigurna da će se roditi živo.
Sljedeći tjedan došla sam na pregled i eto čuda! Cista je u potpunosti nestala! Ni traga - kao da je nikada nije ni bilo!
Doktori su bili u čudu, rekli su da je nemoguće da nije ostavila oštećenja na organe, i da je sigurno ostavila trajne posljedice. I tako sam do kraja trudnoće dobivala razne prognoze - da mu je povećan želudac, da mu se crijeva ne razvijaju kako treba itd.
U međuvremenu sam oprostila ocu svog djeteta i dala mu drugu šansu. Jedna od težih odluka koja je strašno pogodila moju obitelj ali najviše moju mamu. Okrenuli su mi leđa, a ja sam samo htjela obitelj. Strašno me ubijalo to da će i moje dijete kao i ja odrastati bez oca i imat oćuha, to je ono nešto što sam pod svaku cijenu htjela izbjeći.
On mi je naravno obećavao brda i doline, plakao, molio me da mu se vratim danima, i da se on promjenio. I tako sam odlučila dati mu drugu šansu. Mislila sam si da imam još tri mjeseca do poroda i da je to dovoljno da uvidim je li vrijedilo ili ne. I već nakon mjesec i pol dana ponovno su došli problemi.
Ispočetka je glumio princa na bijelom konju pa kad se zasitio toga opet nastavio s agresijom, ucjenjivanjem, manipuliranjem... Vidjela sam da od njega nema ništa i dogovorila sa mamom da mi u sobu stavi kinderbet i sve za bebu jer ću se sigurno vratiti kući.
I tako sam dva tjedna čekala da u miru završim školu i da ga toliko valjda mogu pretrpiti. Ali on nije mogao izdržati da opet ne digne ruku. I tako je mene trudnu sa trbuhom do nosa (37-mi tjedan trudnoće) vukao po podu, bacao, šutao... Pet sati torture i napokon sam uspjela pobjeći, i naravno oduzeo mi je mobitel i nisam mogla nikoga nazvati. Na kraju sam završila u sigurnoj kući a on u zatvoru.
Najvažnije od svega je da sam rodila živo i zdravo dijete - jedan od najvećih blagoslova u mom životu. Bilo je tu sudova, zabrani prilaska... Još je jedan sud ostao jer je sustav dosta spor ali ono najvažnije je da smo živi i zdravi.
Prošla sam nešto što sam si sama izabrala da prođem, bila sam dijete i još sam na neki način dijete, ali ono najvažnije je što sada puno više cijenim sebe, naravno uz Božju pomoć. Iz dana u dan rastem u vjeri, moli cijela moja obitelj za obraćenje oca moga sina i bez obzira na sve što nam je napravio, oprostili smo mu.
Ljudi Bog je zaista velik! Uz Boga možete sve na ovom svijetu i kad ga stavite na prvo mjesto tek onda ćete vidjeti pomake u svome životu, i više ćete cijenit život koji vam je darovao. I ja sam bila izgubljena ovca koja je na malo teži način pronašla put, ali sam itekako zahvalna na svakoj toj rani. Svaka rana bila je blagoslov i sigurna sam jedini put do mog obraćenja. Šaljem svima vama obilje Božjeg blagoslova!
Vrijedilo je pročitati, zar ne?
Hvala Marijani na svjedočanstvu, Bogu hvala na njoj i njezinom sinu - i naravno, hvala mu što sve okreće na dobro!
Nadamo se da si naučio/la nešto iz ovog svjedočanstva, poručili su na Facebook stranici Blagoslovljen budi.
