Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rekonstruirati tek mnogo kasnije… Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud svijesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati.
Međutim – ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje. Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.
Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist (…); bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima nisam mogao otkriti svoga prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakrament.
Nikakav ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je za mene bila kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.
A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje.
To je pogrešno: ako je u meni i bila neka predispozicija, to je onda mogla biti samo za ironiju s obzirom na vjeru, a ako bi se moje duhovno raspoloženje moglo označiti jednom riječi, onda bi najtočnija riječ bila: ravnodušnost.
Još i danas vidim tog dvadesetogodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, najednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojeg bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti…
Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bi zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je jedino moje bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga
Ono svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.
