Puno dana provodim putujući okolo i razgovarajući s ljudima o čudima. Ne ono što je ograničeno na povijesne knjige ili priče prijatelja prijatelja, već prava čuda koja doživljavaju normalni ljudi.
To možda zvuči dovoljno čudno u današnje vrijeme, ali da ste me poznavali prije studenog 2008. pomislili biste da je to nemoguće.
Godinama sam radio kao akademski neurokirurg, od toga 15 godina na Harvard Medical School. Od djetinjstva sam svaki mjesec čitao časopis Scientific American od korice do korice, svim srcem želeći biti suosjećajan, ali nevjerojatno intelektualan liječnik kakav je bio moj otac.
Pohađao sam crkvu i pričestio se sa svojom ženom i djecom, ali znao sam da je put do istine – prave istine, one vrste koju možete vidjeti, osjetiti i potvrditi, a ne nagađati – bio kroz znanost.
Pacijenti su me ponekad prije ili poslije operacije pitali o smrti ili raju ili drugim metafizičkim pitanjima, ali sam se ponosio time što sam racionalan čovjek, čovjek znanosti.
Najljubazniji pristup, mislio sam, bio je biti nježan, ali iskren. Ne postoji život poslije smrti. Mislite da ste lebdjeli iznad svog tijela tijekom operacije ili da ste vidjeli raj, ali to je vaš mozak koji se igra s vama.
Nikada mi nije palo na pamet pitati: ako te tvoj mozak vara, tko si taj “ti” kojeg tvoj mozak vara?
Sve se to promijenilo kada sam u studenom 2008. legao s glavoboljom koja se pokazala mnogo jačom nego što se činilo. Bila je to najgora bol koju sam ikad osjetio. Moja me obitelj ostavila da se odmorim u krevetu, ali kad su se vratili da me provjere nekoliko sati kasnije, pronašli su me u stisku snažnog grand mal napadaja. Hitna me odvezla na Hitnu pomoć. Primljen sam u istu bolnicu u kojoj sam radio i kolega, dr. Potter, dijagnosticirao mi je gram-negativni bakterijski meningitis. Ona je izvrsna liječnica i pružila mi je najbolju moguću njegu. Ipak, kada je otkrila da je bakterija E.coli – rijedak i često fatalan soj – zabrinula se da je beznadno.
S obzirom na dijagnozu i činjenicu da sam pao u komu unutar tri sata nakon što sam se prvi put osjećao loše, statistika je pokazala da imam manje od 10 posto šanse za preživljavanje.
Uslijedile su komplikacije, a procjene liječnika pale su na dva posto šanse za preživljavanje, bez izgleda za oporavak. Nakon sedam dana, preporučili su mojoj obitelji da me uklone s uređaja za održavanje života.
Tijekom svega ovoga, moja obitelj je molila uz moj krevet, a prijatelji su molili izdaleka. Liječnici su mi napravili pretrage i propisali lijekove. Ali nisam bio svjestan ničega od toga. Bio sam negdje sasvim drugdje.
Dok je moje tijelo ležalo u bolničkom krevetu, moja svijest – moja duša – proživljavala je bogatu odiseju izvan fizičkog svijeta.
Počelo je kao samo mrlja svjesnosti u mutnoj tami. Nakon nekog vremena podigla me prekrasna rotirajuća svjetlost iz koje je tekla neopisivo lijepa melodija. Svjetlost i melodija doveli su me u zelenu dolinu koja pršti svjetlom i životom, gdje me je vodio prekrasan anđeo koji se odmarao na leptirovom krilu. Podijelio je poruku izravno u moju svijest, neopterećenu riječima: voljen si, nemaš se čega bojati, ovdje ne možeš pogriješiti.
Svjetlosna kugla koja se vrti odgovorila je na sva moja pitanja o svemiru i mom mjestu u njemu na sličan način, s beskrajnim strpljenjem i izravno u moj um.
Zvuči kao san u groznici, znam. Da mi je pacijent ispričao tu priču, ja bih mu se jako lijepo (ali pomalo pokroviteljski) nasmiješio i objasnio da je cijelu stvar halucinirao. Strpljivo bih mu objasnio da je njegov neokorteks, dio mozga odgovoran za obradu i integraciju svjesne misli, pamćenja, jezika, kreativnosti i osjetilne percepcije – zapravo svega što nas čini ljudima – zalutao u elektrokemijskoj vatrenoj oluji sinapsi.
Ali u mom slučaju, to naizgled racionalno objašnjenje je potpuno nemoguće. Moj neokorteks je potpuno isključen. Samo je najiskonskiji dio mog mozga – dio koji održava otkucaje vašeg srca – pokazivao bilo kakav znak funkcioniranja.
Kad sam se oporavljao od kome i preispitivao svoje iskustvo, moj skepticizam je bio jedna od prvih osobina ličnosti koja je ponovno došla do izražaja. “Činilo se previše stvarnim da bi bilo stvarno”, reka sam svom starijem sinu.
Sve dok moji kolege nisu sjeli sa mnom kako bi metodički razmotrili – i naposljetku odbacili – svaku moguću hipotezu o tome kako je tako ozbiljno oštećen mozak mogao proizvesti tako bogato iskustvo, nisam si dopustio vjerovati onome za što sam znao da je istina: to se stvarno dogodilo.
Da citiram Sherlocka Holmesa: “Kada eliminirate nemoguće, sve što ostane, koliko god nevjerojatno bilo, mora biti istina.”
Moj mozak nije bio u stanju stvoriti ništa slično onome što sam doživio. A ipak sam to doživio. Stoga sam morao prihvatiti nevjerojatno: dogodilo se ovo vrlo stvarno iskustvo – ne u mom mozgu, već u području stvarnijem od našeg zemaljskog carstva.
Probudio sam se istog dana kada su moji liječnici nevoljko savjetovali mojoj obitelji da prekinu kritično održavanje života. Nije to bilo samo suprotno izgledima – bilo je to medicinsko čudo. Izašao sam iz kome bez sjećanja na svoj život, bez prepoznavanja ljudi koji su se molili oko mog bolničkog kreveta i bez mogućnosti da govorim ili razumijem jezik. Ali točno sam znao gdje sam bio, a sjećanje ostaje kristalno jasno.
Od tada, dok sam posjećivao crkve, bolnice i sveučilišta dijeleći svoja iskustva, došao sam do najvažnijeg otkrića od svih: iskustva poput moga mnogo su češća nego što sam ikad pretpostavio.
Gdje god dođem, ljudi mi tiho prilaze nakon predavanja i potpisivanja kako bi podijelili vlastito iskustvo. Često počinje na isti način: “Nikad prije nisam nikome ovo rekao, ali…” Pričaju mi o iskustvima bliske smrti, iskustvima zajedničke smrti, izvantjelesnim iskustvima i drugim fenomenima. Kao čovjek koji je vidio plavu kuglu svjetlosti kako napušta tijelo njegova oca netom nakon što je udahnuo. Kad je nesigurno upitao svoju sestru: “Je li se upravo nešto dogodilo?”, ona je odgovorila: “Misliš na ono svjetlo koje je upravo izašlo iz tatine glave?”
Ili žena koja je vidjela kako njezina svekrva nudi svoj omiljeni crveni šešir nekome nevidljivom u podnožju svog bolničkog kreveta, a zatim je otkrila da je šešir nestao kada je njezina svekrva umrla kasnije te noći.
Ili majka koja se preselila na drugu stranu zemlje kako bi odvela svoju djecu od bivšeg muža koji se izokrenuo pod teretom teške ovisnosti o drogama. Usred mračne, hladne siječanjske noći, dok je očajavala zbog njihove budućnosti, pojavio se neizreciv entitet za kojeg je znala da je Bog i obavio je dubokom ljubavlju, pomlađujući je i pomažući joj da izgradi novi, siguran život za svoju djecu.
Ponekad mi pričaju o literaturi koja im je promijenila živote – revolucionarnoj znanstvenoj studiji zakopanoj u opskurnom časopisu, drevnom tekstu koji još nije preveden na engleski ili čak poznatim djelima pjesnika poput Trahernea ili Blakea, viđenih u novom svjetlu. Ili me upućuju na studiju slučaja, memoare ili legendu koja ima ključne detalje zajedničke s iskustvima o kojima su izvještavali ljudi pola svijeta daleko, tisućljeće prije ili poslije. Njihove priče i istraživanje koje su inspirirali čine okosnicu moje knjige Karta neba.
Odrastao sam u kućanstvu koje je uzimalo zdravo za gotovo komplementarne uloge znanosti i religije. Moj otac, čovjek duboke vjere koji je bio aktivan u našoj crkvenoj zajednici, također je bio pionir akademski neurokirurg koji je predsjedao odjelom neurokirurgije u svojoj bolnici.
Ali tek nakon mog iskustva shvatio sam kako su znanost, religija i duhovnost partneri u otkrivanju istina ovoga i onoga svijeta.
Konvencionalno neuroznanstveno gledište o mozgu – gledište kojem sam se pridružio prije svog iskustva – bilo je sputano materijalističkom znanošću, pristupom znanosti koji pretpostavlja da sve nije više od zbroja svojih mjerljivih fizičkih dijelova.
Materijalistička znanost tvrdi da mozak stvara svijest. Tvrdi da je sve što smo ikada doživjeli, svaki prekrasan zalazak sunca, svaka prekrasna simfonija, svaki zagrljaj našeg djeteta, samo elektrokemijsko treperenje neurona u želatinoznoj masi od tri kilograma. Naši izbori, također, nisu napravljeni našom slobodnom voljom; samo su kemijske i mehaničke reakcije na podražaje. I, kaže, mi nismo ništa više od naših fizičkih tijela; kad oni umru, mi prestajemo postojati.
Problem s tim modelom, materijalističkim modelom mozak stvara svijest, je u tome što čak ni vrhunski svjetski stručnjaci za mozak nemaju ni prvu ideju kako bi mozak mogao stvoriti svijest. To je moderni ekvivalent razmišljanja znanstvenika, pa, svakako izgleda kao da sunce izlazi i zalazi oko zemlje, tako da se sunce vjerojatno okreće oko zemlje. Glavna struja neuroznanosti jednostavno nije napravila svoju zadaću.
Rasprava o duhu i tijelu razgovor je star 2600 godina koji je fascinirao najbriljantnije mislioce svijeta, od Platona i Aristotela, preko Akvinskog do Descartesa. Ali mi smo na rubu promjene koja je bez presedana u cijeloj ljudskoj povijesti: radikalnog pomaka koji neopozivo povezuje znanost i duhovnost i otkriva načine na koje su cijelo vrijeme bile međusobno povezane.
Svijest nije stvorena nekom kombinacijom fizičkih sila ili elektromagnetskih impulsa. Svijest – naše duše, pojedinačno i kolektivno – temeljna je. To je neka vrsta primarne boje svemira i ne može se stvoriti kombiniranjem drugih elemenata. Naša svijest, naše duše, a ne samo naše tjelesno postojanje, ono je što nas čini otvorenima za čuda i pruža poveznicu – paučinastu, ali jaču od bilo kojeg pukog fizičkog materijala – za nebo i Boga. Ova konvergencija razumijevanja našeg pristupa znanosti, našem svemiru i nama samima jedini je put naprijed.
Isus je učio da je Kraljevstvo nebesko u nama. Prije bolesti mislio sam da je to neka opskurna metafora, ali zapravo je vrlo jednostavna.
Ta božanska iskra svijesti i ljubavi u svakome od nas izravna je poveznica s nebom upravo ovdje na zemlji. Nebo je pravi dom naših duša, i čuda se događaju kada si dopustimo živjeti na način koji to priznaje – ili kada smo prisiljeni suočiti se s tom istinom u njezinoj strašnoj, divnoj, strašnoj slavi.
Dr. Eben Alexander autor je knjige The Map of Heaven: How Science, Religion, and Ordinary People Are Proving the Afterlife (Piatkus Books 2014, imprint of Little, Brown)
