Sjećam se jedne zgode u mojem nestašnom dječačkom životu, kada sam se kao svako nestašno i razigrano dijete volio igrati istraživača, danas bih rekao, bio sam tada pravi filozof, jer sam se svemu čudio i sve na bilo koji način taknuo.
Tako sam ja, mali istraživač, jednoga dana našao nekakav komadić žice negdje na dvorištu pored alatnice i htio vidjeti što se to nalazi u one dvije rupice na zidu koje danas zovem utičnica.
Bilo mi je uvijek fascinantno vidjeti da sve što se gurne u te dvije rupice nakon toga radi i ima neku posebnu funkciju. Neke stvari, tako imaju sliku, neke se dime, neke griju, neke pušu, neke pjevaju i svašta drugo. Meni koji sam se u to vrijeme svemu čudio, čudio sam se tada i toj utičnici, tim dvjema rupicama. Više puta sam prije znao čuti onaj mamin ili tatin: NE TO! Ali to nije ublažilo moju znatiželju.
I tako sam toga dana, ja mali istraživač, ponosno noseći komadić žice, krenuo u dnevni boravak vidjeti što se to skriva iza te dvije rupice u zidu iz koje izlazi nešto što jednima daje pokret, drugima snagu, toplinu i koješta drugo. Približih se tako utičnici pokušavajući pogoditi rupu komadićem žice.
Na svu sreću, Bogu hvala, moja je majka tada ugledala što radim i iz sveg se grla zaderala NE te me u toj spletci pomalo grubo odgurnula od te utičnice, nakon čega sam zaplakao i još k tome dobio po turu.
Tada sam bio ljut na svoju mamu, ali danas sam Bogu zahvalan što se tada moja majka tako ponijela prema meni, jer da tada nije izvršila 'nasilje' nada mnom - kako bi to neki danas rekli - ja danas ne bih bio živ i ne bih imao mogućnosti ovo sada napisati. Pa Bogu hvala što me majka tada udarila po guzi.
Hvala ti mama, jer time si spasila moj život.
Više svjedočanstava čitajte OVDJE
