Međugorje je bilo i jedna od postaja velikog hodočašća „Marijanski zavjet za Domovinu“ od lipnja do kolovoza. Na dionici puta od Sinja do Međugorja među onima koji su bili zaduženi za ukupnu organizaciju bio je i Vedran Pražen iz Splita. Zaduženje je dobio s obzirom na iskustvo dugog hodočašća. Naime, on je prošle godine u travnju prošao Put sv. Jakova, odnosno hodočašće Camino de Santiago. To je drevna srednjovjekovna hodočasnička ruta koja polazi od sjevera Španjolske, od francuske strane Pirineja, a završavau svetištu sv. Jakova u Santiago de Composteli.
„Na duhovnoj obnovi u Taboru saznao sam za to hodočašće. A jedna od milosti koja vam se ukaže na tome hodočašću je da ne morate biti u nekakvoj kondiciji, ne morate biti ni sportaš. Od prve te informacije za put sv. Jakova, nešto me privlačilo. Sv. Jakov je prisutan, ali to sve intenzivnije primjećujem otkada sam odlučio ići na to hodočašće.
Primjerice, stotinu puta sam bio u Međugorju, ali nisam nisam bio svjestan da je Camino de Santiago zapravo sv. Jakov, zaštitnik župe Međugorje. Koliko sam puta bio u crkvi u Međugorju, ali tek kad sam odlučio ići, primijetio sam kip sv. Jakova iza oltara, s hodočasničkim štapom i školjkom, kao simbolima tog sveca i spomenutog hodočašća“, kazuje Vedran.
Dodaje kako postoji ideja da Marijanski zavjet za Domovinu postane hodočašće koje bi povezivalo sva veća marijanska svetišta u Hrvatskoj i naravno Međugorje što bi trajalo cijelu godinu. „Hodočašće je kao život, svi smo mi hodočasnici, svi imamo uzbrdice, bolove, padove, ali ne treba klonuti u životu, nego se prepustiti Providnosti, a to se nauči na takvim hodočašćima“ naglašava Vedran potvrđujući da su duga hodočašća usporediva sa životnim putem na ovome svijetu. Osvrćući se na iskustvo 35 dana svoga hoda do Santiaga de Compostele zaključuje: „Hodočašće je to gdje tijelo plače, a srce se smije“. I s obzirom na taj smijeh srca svima preporučuje to hodočašće, ali i druga duga hodočašća.
