Naravno, nije uspio sam, već uz podršku i naklonost zajednice Cenacolo sestre Elvire, gdje je naučio moliti. Oslobođen ove noćne more, kad se činilo da su se svjetlosni obzori napokon osvanuli u njegovom novom životu, morao se suočiti s još gorim iskušenjem: tumorom na mozgu, uzrokovanim urođenom patologijom. Ova posljednja bitka nastavlja se i sada, nakon 15 godina: Pietro je u tom razdoblju sedam puta bio na operaciji uklanjanja dva tumora mozga koji se u prosjeku vraćaju svake dvije godine. Patologija koja mu je oštetila akustični živac, uzrokujući gluhoću nakon nekog vremena.
Unatoč ovim mukama, Pietro Giovetti uspio je zasnovati obitelj: dvanaest godina je u braku s Giovannom i imaju troje djece: Noemi Maria, 10 godina; Mario, 8 godina; Elisabetta Maria, 4 godine. "Marianstvo" u imenima njihove djece lako se može uočiti zbog pobožnosti njihovih roditelja prema Gospi, a i oni sami su se upoznali u Međugorju, gdje je Pietro počeo živjeti u fazi nakon rehabilitacije od droga, još uvijek u zajednici Cenacolo.
U Međugorju, Giovetti žive od 2007. godine; Giovanna tamo vodi pansion za hodočasnike, dok se Pietro, osim što volontira u Cenacolu, posvećuje svojoj najvećoj strasti: slikanju. Zapravo, njegovi su ukrasi na vanjskom oltaru župe sv. Jakova. Već dvije godine u Zajednici Cenacolo oslikava različite slike religiozne tematike.
Za Pietra je bolest bilo "teško prihvatiti" iz različitih razloga. Otkriva da je bolestan 2002., u dobi od 24 godine, kada je s drogom iza sebe bio spreman postati misionar laik u službi zajednice Cenacolo. Zatim, iznenada, dobiva dijagnozu i prisiljen je otkazati odlazak: rendgen otkriva dva vrlo velika tumora - jedan od pet centimetara - u mozgu. Moralo se hitno djelovati. “Mislio sam: četiri godine borio sam se s jednim važnim problemom (drogom), a sada se suočavam s jednim deset puta većim... međutim Gospodin me zamolio da napravim i ovaj drugi korak. Liječnici i svi u Zajednici uvjeravali su me da mogu biti uspješno operiran, ali sa 25 godina više nisam vidio budućnost. Prvo iskušenje koje sam osjetio (i osjetio sam da je došlo od đavla!) bilo je okriviti Boga. 'Dugi niz godina borio sam se protiv droge, vjerovao sam ti i sada se prema meni ponašaš ovako?' - htio sam mu reći. Pitao sam se nisu li te godine u Zajednici bile uzalud potrošene i osjećao sam se na raskršću: ponovno se predati zlu ili provesti u djelo ono što su me do tada u Zajednici naučili."
Pietro ipak odlučuje "uzeti krunicu u ruke i moliti", uz podršku cijele Zajednice, počevši od sestre Elvire koja mu predlaže da ostane i zajedno se pozabave problemom. "Nikada nisam bio 'velik u molitvi', niti sam još uvijek - šali se Pietro - ali sam u sebi čuo glas koji mi je rekao: „Uzmi krunicu i pomoli se!". Za mladog pijemontskog umjetnika bilo je to poput uzimanja križa na Kalvariji zajedno s Isusom, penjanja i zajedničkog putovanja po vrhuncima, koji su ga, dugoročno gledano, vodili novim, nepredvidljivim i divnim stazama. U ovoj fazi patnje dogodilo mu se neočekivano: upoznao je ženu, Giovannu, zaljubio se i u njoj vidio "Cirenku" koja mu je pomogla nositi križ: "To su bili opipljivi znakovi da mi je Gospodin blizu" , komentira Pietro.
Susret s Giovannom zbio se u zajednici Cenacolo u Međugorju, za vrijeme dok je Pietro davao svjedočanstvo hodočasnicima. Djevojka, podrijetlom iz Kalabrije, bila je tamo s majkom. I ona je imala povijest ovisnosti o drogama i zajedno su tražili zajednicu. Giovanna sudjeluje svjedočanstvu kao hiperkritična nevjernica i u određenom trenutku postavlja Pietru izazovno pitanje: „Ovdje u zajednici ste kao pod staklenim zvonom, kad izađete, hoćete li i dalje moći hodati na vlastitim nogama?". Tu i tamo Pietro nije znao što bi odgovorio, ali je poziva da se nasamo nađe s njim, na kraju svjedočenja. Ondje dvoje mladih ljudi sklapaju prijateljstvo, razgovaraju i oboje počinju osjećati kako se između njih nešto rađa. "Nije mi rekla: 'Kako si dobar što mi govoriš o Gospodinu'. Ne, Giovanna je odmah dotakla moje slabe točke, otkrila se kao snažna i uporna žena", kaže Pietro, koji je u toj fazi svog života počeo osjećati želju za odlaskom u misije, ali u isto vrijeme, također i želju za "imati obitelj i postati otac". Giovanna je u njemu probudila tu želju.
Zauzvrat, Giovanna je bila impresionirana njegovim govorom o vjeri i njezin je ateizam počeo podrhtavati. “Mislila sam da mogu poljuljati u njemu sve što je opisivao: vjeru, providnost itd. - Giovanna kaže –„Nisam još imala iskustvo vjere poput njega i nosila sam svoj teret problema, počevši od rastave roditelja. Ali da me nije dotaknuo svojim riječima, ne bih postavila svoje provokativno pitanje. Govoreći nasamo sa mnom, Pietro je samo ponovio ono što je već govorio u svom svjedočanstvu, ali u tom osobnom razgovoru sam shvatila da on doista vjeruje u to. Tada sam rekla: 'Gospode, ako postojiš, daj da te stvarno osjetim. I prvi put sam se otvorila za spoznaju. Međutim, da nisam čula Pietrovo svjedočenje, ostala bih čvrsta u svojim uvjerenjima, nesposobna vidjeti Dobro... ”.
Sa svoje troje djece, Pietro i Giovanna Giovetti danas žive "izvanrednim darom" življenja na mjestu gdje se Gospa ukazuje i kad vide kako se hodočasnici moraju vratiti svojim kućama i napustiti Međugorje, pomisle koliki izazov stoji pred njima u življenju voje vjere u 'svjetovnim' svakodnevicama svojih zemalja. “S druge strane, mi smo ovdje privilegirani - komentira Giovanna - Možda nas je Gospa htjela ovdje jer smo krhkiji!”.
Dati svijetu troje djece, s ocem koji boluje od genetske bolesti, još je jedan izazov koji je zahtijevao hrabrost od oba supružnika Giovetti: u pogledu ovog izbora postoje oni koji nas nisu poštedjeli više ili manje eksplicitne kritike, osobito među liječnicima. Don Stefano, jedan od svećenika Cenacola, pomogao im je u prevladavanju ovog straha, pa su se Pietro i Giovanna otvorili mogućnosti da im Gospodin može dati i bolesnu djecu (čak i ako su se kasnije svi rodili zdravi). Djeca također jako vole život u Međugorju i svjesni su da su na posebnom mjestu. "Za njih to, međutim, nije nešto vanserijsko - komentira Giovanna - možda je to više za nas jer dolazimo izdaleka.” Za svoju djecu Pietro i Giovanna nisu ništa planirali, sve su povjerili Gospodinu i sada su sretni ovako: žive „dan za danom“ u Marijinoj zemlji.
cristianitoday.it/Prijevod:medjugorje-info.com
