Već za moga prvoga hodočašća snažno me dirnula njegova velika ljubav prema Gospi i način na koji je širio njezine poruke.
Također, dirnula su me i svjedočenja o njegovu djelovanju i radu s hodočasnicima, napose s ljudima u potrebi. Danas, poslije toliko godina, znam da je to bio moj prvi istinski susret s Isusom. Međugorje je sada moj drugi dom, mjesto u koje seuvijek s velikom radošću vraćam i to po više puta godišnje. Tu radost, tu Božju milinu, tu majčinsku ljubav koja je ovdje opipljiva često sam na sav glas poželjela izreći svim ljudima dobre volje: Dođite svi u Međugorje! Dođite i vidite... U Međugorje sam uvijek dolazila s drugim hodočasnicima i ostajala dva-tri dana. Taj put došla sam sama. Nakon trinaest sati putovanja u Međugorju me dočekalo predivno, mirno i tiho jutro. Odmah sam otišla na sv. Misu zahvaliti što sam opet u ovom svetom mjestu.
Budi Gospina suradnica!
Nakon Mise pješice sam krenula na Križevac, ali sam se usput zaustavila na groblju, kod fra Slavka. Zapalila sam svijeću, molila i dugo ostala u tišini. Sjedila sam na klupi pokraj njegove grobnice. Nije bilo nikoga.
U jednom trenutku čula sam glas u svom srcu: Dovedi i druge ljude u Međugorje budi i ti Gospina suradnica. Istoga trenutka u meni je progovorila misao da je to velika odgovornost, da nisam toga dostojna. Pitala sam se kako ću sve organizirati. S mnogo nejasnih pitanja penjala sam se dalje na Križevac. Sunce je bilo već snažno upeklo. Išla sam polako moleći krunicu.
Odlučila sam da ću taj dan postiti o kruhu i vodi. U podnožju Križevca zatekla sam mnogo hodočasnika pa sam se malo povukla u stranu, pričekala sam da se raziđu te otvorena srca i u potpunu predanju Bogu počela moliti križni put. Nikada dotad nisam tako doživjela Križevac. To što sam bila sama i što nisam poznavala nikoga od hodočasnika u potpunosti me usmjerilo na Isusovu muku. Stigla sam do mjesta gdje je pokojni fra Slavko zauvijek završio svoj križni put.
Kleknula sam i dugo ostala u šutnji. Odjednom su mi počele teći suze. Plakala sam iz svega srca. Kroz misli su mi prolazili svi moji padovi u životu, sve moje boli, moji grijesi kojima sam Isusov križ činila težim. Ipak, znajući da je Bog ljubav i da je njegovo milosrđe neizmjerno te da nam oprašta ako se pokajemo iskrena srca, polako sam se sabrala i počela moliti za fra Slavkov zagovor: „Dragi fra Slavko, nisam te osobno poznavala, nisam te susrela, ali te molim: Zagovaraj me kod Gospodina. Ako sam ti potrebna kao Gospina suradnica u širenju njezinih poruka, to prihvaćam s velikom radošću.“ U Međugorju sam ostala još dva dana. Mnogo sam molila, išla na Misu i klanjanje pred Presvetim, išla na Podbrdo.
Možemo li i mi s tobom
Nakon povratka kući nastavila sam svoj uobičajen život: posao, obitelj i, naravno, iščekivanje ponovnog odlaska u Međugorje. Nekoliko mjeseci kasnije moji prijatelji i kolegice s posla počeli su se raspitivati kada ću ići u Međugorje. „U svibnju, to je Gospin mjesec“, odgovarala sam. „Možemo li i mi s tobom?“ pitali su. Bilo je to moje prvo hodočašće u ulozi organizatorice. Na moju radost prijavilo se sedamnaest hodočasnika, no mučile su me brige kako će sve proteći s obzirom na to da nisam imala nikakva iskustva.
Umjesto da se prepuštam brigama, sve sam stavila u Božje i Gospine ruke i sve prepustila njima. Otad je prošlo nekoliko godina, a ja i danas dolazim više puta godišnje – katkad s više autobusa, katkad s manjim brojem hodočasnika.
Naravno, moji najdublji i najljepši susreti s Isusom i Gospom i dalje su onda kada dođem sama ili s obitelji. To je vrijeme sabiranja u molitvi, vrijeme mira i sagledavanja svoga života. Hvala dragomu Bogu i hvala Gospi na ovoj prevelikoj milosti. I na koncu,dragi fra Slavko, hvala Ti! Mir vam i dobro.
