Jedan od prisutnih bio je Kiro Khalil, 20-godišnji koptski kršćanin. Riječi ne mogu uhvatiti užas koji je doživio. Iako je preživio teroristički napad, umrla su tri člana njegove obitelji. Nakon toga, Kiro Khalil suočio se s diskriminacijom i prijetnjama smrću. Morao je napustiti svoju domovinu i potražio utočište u Njemačkoj. No, usput je pronašao i sreću, a nedavno se i oženio. Florian Ripka, izvršni direktor njemačkog ureda pastoralne dobrotvorne organizacije Aid to the Church in Need (Pomoć crkvi u potrebi), razgovarao je s njim o snazi pomirenja, o ljubavi prema neprijateljima i o vjeri koja se opire progonu.
Preživjeli ste teroristički napad na crkvu. Kada je to bilo i što se dogodilo?
Izgubio sam najbliže članove svoje obitelji u napadu na crkvu sv. Marka i sv. Petra (crkva al-Qidissin) u mom rodnom gradu Aleksandriji. To se dogodilo na Silvestrovo 2011. Bili smo u crkvi i zahvaljivali Bogu za godinu koja se bližila kraju. Na odlasku, nešto iza ponoći, ispred crkve je eksplodirala bomba u automobilu. Dvadeset i jedna osoba je poginula, a nekoliko stotina je ozlijeđeno. Među mrtvima su bile moja majka, moja sestra i jedna od mojih tetaka. Moja druga sestra, Marina, bila je teško ozlijeđena. Morala je biti operirana 33 puta.
Izgubili ste svoje najmilije. Kako suzbijate svoju tugu i bijes koji morate osjećati prema svojim napadačima?
Od malena sam bio izložen mržnji i diskriminaciji jer sam kršćanin. U školi su me često verbalno maltretirali samo zbog imena – Kiro – koje je tradicionalno kršćansko ime. Majka nas je od djetinjstva učila voljeti bližnje bez obzira na to što su nam učinili. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”: moja je majka ovu Isusovu zapovijed upisala u naša srca. Nakon napada, to mi je iznimno pomoglo u prevladavanju boli.
Na kraju, vaša vjera je razlog zašto ste vi i vaša obitelj napadnuti. Jeste li ikada sumnjali u Boga?
Apsolutno ne. Četiri tisuće ljudi okupilo se u crkvi na dočeku Nove godine. Među njima je troje mojih rođaka izabrano za mučenike. I iako se to čini čudnim, umjesto da se prepustim očaju ili se zapitam: “Je li Bog nepravedan što takvo što dopušta?”, smatram to milošću.
Nije bilo moguće identificirati počinitelje napada, niti njihove sponzore. Što mislite o ubojicama?
Sažalijevam počinitelje napada. Ekstremisti žive pod velikim pritiskom. Smatraju da moraju činiti nasilne radnje nad ljudima drugih religija kako bi ugodili Bogu. Ovi ljudi imaju krv na rukama. Kako čovjek može živjeti s takvom krivnjom?
Sada živite u Njemačkoj. Osjećate li se slobodno živjeti svoju vjeru ovdje? A što mislite da su izazovi za vjernike ovdje?
U Njemačkoj postoji mnogo slobode. Često se ona uzima zdravo za gotovo. Ponekad imam dojam da vjera s vremenom umire. Često je slučaj da je Crkva osobito živa na mjestima koja su progonjena. U Egiptu kršćani umiru zbog prava da žive svoju vjeru. Ovdje u Njemačkoj crkve su zatvorene ili pretvorene u muzeje. To me rastužuje.
medjugorje-info.com
