Trenutno se već par mjeseci nalazi u Irskoj na usavršavanju engleskog jezika koji mu treba pri obrani doktorata koji priprema. U Međugorju je boravio od petka 15. do nedjelje 17. srpnja 2022. Bila je to za njega kratka prilika zahvaliti se Gospi za sve milosti koje je učinila u njegovom životu: ozdravljenje od napadaja straha i panike, obraćenje i svećenički poziv. Kako se sve to dogodilo, pročitajte u nastavku njegova svjedočanstva:
Kriza nakon pogibije prijatelja
Prvi sam puta došao u Međugorje u listopadu 2003. godine. Te sam godine proživljavao jedan od najgorih trenutaka u životu, budući da je godinu dana prije, jedan od mojih najboljih prijatelja poginuo u prometnoj nesreći. Agustínova smrt me jako pogodila, budući da sam imao 23 godine i nikada nisam doživio smrt bilo kojeg člana obitelji ili bilo koje bliske voljene osobe.
Upao sam u tešku psihološku krizu i strahove, nekada toliko velike da sam se bojao izaći iz kuće. Počeo sam ići kod psihijatra kako bih otkrio što mi se događa. Psihijatar mi je postavio dijagnozu "napadaji panike", zbog čega sam počeo ići kod psihologa kako bih se liječio i suočio s ovom krizom kroz koju sam prolazio.
Moja je adolescencija bila malo komplicirana, jer sam između 16. i 18. godine bio izbačen iz tri katoličke škole zbog lošeg ponašanja i nezainteresiranosti za učenje. Živio sam uronjen u ono što mi je svijet nudio i što ja zovem srećom.
Prije smrti moga prijatelja, ništa što mi je svijet nudio (novac, uspjeh, materijalna dobra itd.) nije moglo pomoći da ga povratim, pa sam osjećao da se svijet raspada, budući da se "idealni svijet" u kojem sam živio, a u kojem se sve rješavalo novcem, počeo raspadati.
Dok sam išao psihologu, prišla mi je sestra od prijateljice, koja je znala kako proživljavam težak period u životu, i u prolazu mi je rekla da će u njezinoj kući toga dana moliti krunicu. Ja sam na to sarkastično odgovorio: “Da, sigurno ću doći. Ako slučajno zakasnim u 20:00 (vrijeme kada će molitva početi) vi krenite bez mene!”.
Važno je pojasniti da, iako sam pohađao mnoge katoličke škole, nisam bio praktični katolik. Vjerovao sam kao dijete, pričešćivao se, ali u crkvu nisam išao. Štoviše, ne samo da je nisam posjećivao, nego me nije niti zanimalo išta što ima veze s Crkvom.
Nakon prijedloga Mariane, prijateljičine sestre, koji sam u duši odmah odbio, pokušao sam vlastitom snagom ići naprijed. Malo po malo ipak u meni je rasla znatiželja otići vidjeti tu molitvenu grupu i možda otkriti tko je Bog i kako mi On može pomoći. U svojoj sam nutrini rekao sebi: "Dao sam mogućnost psiholozima, psihijatrima, lijekovima, zašto to ne dati i Bogu!". Tako sam se tog dana pojavio na molitvenoj grupi, na kojoj su, na moje iznenađenje, bile samo četiri žene i ja. Nisam znao što tamo radim, potpuni stranac okružen nepoznatim ljudima s kojima počinje moliti.
Ulazak u molitvenu grupu i otkriće molitve krunice
U stvarnosti je bilo tako da smo molili krunicu i da je veliki mir ispunio moje srce, ne mogu objasniti što se dogodilo, ali nisam želio otići. Tako sam počeo svakog četvrtka ići s njima moliti krunicu. Nakon nekoliko mjeseci posjećivanja molitvene grupe, Mariana mi je rekla za mogućnost odlaska na hodočašće u Međugorje, na što sam ja pitao što je to i gdje je to. Objasnila mi je da je to mjesto u Bosni i Hercegovini gdje se Bogorodica ukazuje već nekoliko godina. Čim sam čuo gdje je to, pala mi je na pamet misao kako je to super prilika za upoznati nove djevojke i nova mjesta za tulumarenje. Ono važno, to da se tamo Gospa ukazala, bilo mi je nešto sasvim sporedno.
Prvo hodočašće u Međugorje
Otišao sam razgovarati s dvojicom svojih prijatelja koji su prolazili kroz situaciju sličnu meni, zbog gubitka našeg pokojnog prijatelja, te sam im ispričao o mogućnosti putovanju u Međugorje, mjesto u kojem se Gospa ukazala, koje se može iskoristiti za odlazak u Europu na zabavu. Na taj smo način krenuli za Međugorje, prvo prolazeći kroz Italiju. Kako smo se hodočašću pridružili na samom kraju, ostalim smo se hodočasnicima pridružili tek u zračnoj luci u Rimu. Nitko od nas trojice nije znao što je hodočašće, pa smo se po dolasku u Rim iznenadili vidjevši kako najmlađi hodočasnik u grupi ima oko pedesetak godina, a svi ostali u prosjeku oko 60. Dakle, nikakvo društvo za partijanje. Na našim licima vidio se potpuni šok i nevjerica!
Prvo smo proveli nekoliko dana u Rimu, a zatim smo uzeli avion za mjesto koje se zove Split, u Hrvatskoj, a odatle smo imali nekoliko sati vožnje autobusom do Međugorja, u BiH. Da biste došli do Međugorja morate prijeći granicu iz Hrvatske u BiH i to je krivudavi put među planinama, krajolik na koji mi u Urugvaju nismo navikli, jer je naš teritorij ravan. Radi se o tome da su gospođe iskoristile sve situacije za molitvu krunice: ako je izašlo sunce molile su krunicu, ako smo prelazili granicu molile su krunicu, i tako je bilo sa svime što nam se događalo. Nas trojica smo se samo čudili jer nismo razumjeli apsolutno ništa što se događa.
Kako su dani prolazili, počeli smo se polako odvajati, iako smo obavili većinu programa hodočašća, i svatko je počeo imati svoje osobno vrijeme da ga iskoristi onako kako je osjećao u srcu.
Ja sam posebno počeo primjećivati kako su ispovjedaonice pune ljudi za ispovijed, pobožnost ljudi na misi, saznao sam da postoji nešto što se zove klanjanje Presvetom Sakramentu, vidio sam ljude kako hodaju ulicom s krunicom u njihovim rukama, a najviše od svega vidio sam izraze sreće na licima ljudi. Sve me to silno zaintrigiralo i stvaralo u meni želju za molitvom krunice, za ispovijedanjem, za odlaskom na klanjanje, za penjanjem na Brda, za slušanjem govora vidioca i fra Joze i za promjenom načina života. Želio sam da moje lice izgleda sretno kao lica tih ljudi!
Potpuni preokret života
Stvar je u tome da smo, ne shvaćajući kako i zašto, kada smo otišli iz Međugorja bili drugi ljudi. Ideja od početka kako idemo upoznavati žene i klubove po Europi se potpuno promijenila i, iako smo pri povratku bili na putu po Italiji i Španjolskoj, nismo prestali svaki dan zajedno moliti krunicu, a kad god smo mogli, išli smo i na misu. Ne mogu točno opisati što se dogodilo, ali mogu reći da mi se srce promijenilo. Tih sam dana iskusio što je ljubav, prvi put u životu osjetio sam da mi srce puca od ljubavi koju nisam poznavao, a ta ljubav je Bog. Također, prvi put sam bio svjestan što je prijateljstvo. Obično smo s prijateljima razgovarali o površnim temama, a ne o stvarima koje su inače duboko u srcu. Na tom sam putovanju naučio što je pravo prijateljstvo i mogao sam s prijateljima razgovarati o Bogu i o temama koje su dolazile, a koje nisu bile česte u našim razgovorima. Nisam baš shvaćao što se događa u meni, ali ono što je jasno je da će ovo iskustvo zauvijek promijeniti moj život.
Kad sam stigao u Urugvaj više nisam bio isti, trebalo mi je dosta vremena da promijenim svoje navike i običaje. No, iznad svega, doživio sam veliku unutarnju borbu da ostavim po strani sve navike koje sam vukao dugi niz godina. Ta borba sa samim sobom trajala je mnogo godina, a i danas se borim sa svojim 'starim ja' koji je toliko dugo bio uronjen u površnost.
Borba sa svećeničkim pozivom
Po povratku iz Međugorja, uključio sam se aktivnije u rad svoje župe i nisam prestao dolaziti na molitvenu skupinu. Uvijek sam išao na misu nedjeljom, a kad sam mogao, dolazio sam i preko tjedna. Nakon nekog vremena počeo sam predavati katekizam i sudjelovati u različitim apostolatima u župi. Malo po malo, s vremenom, u meni se pojavilo nešto što sam osjećao da Bog traži od mene i što sam duboko odbacio. U mom srcu je poziv da me Bog poziva da ga slijedim u svećeništvu bio sve jači i jači. Za mene je to bio jako težak udarac, jer nikada u životu nisam zamišljao taj put za svoj život. S vremenom sam uvidio da nikada nisam postavio pitanje što Bog želi od mog života, jedino što mi je bilo važno je da ja sam radim što želim i kada želim.
Uz dar obraćenja i tjelesno ozdravljenje
Kad sam otvorio svoje srce Bogu i učinio ga dijelom svog života, onda se sve počelo mijenjati. Ne samo da sam počeo osjećati istinsku sreću, već sam mu i rekao da ću učiniti ono što On želi. Jednom sam Mu predao svoj život u potpunosti, bez ikakve isprike. Bilo je to kad više nisam mogao odoljeti pozivu koji mi je pripremio. Dok se moje srce mijenjalo i dok sam se predavao Bogu, tada su se i moje rane počele zacjeljivati i “napadaji panike” su s vremenom nestali. U Međugorju sam primio dar obraćenja i s tim lijepim darom došlo je i tjelesno ozdravljenje.
Prije ulaska u sjemenište 2009. godine, imao sam milost vratiti se u Međugorje nekoliko puta. Tamo sam upoznao pravu ljubav, tamo sam spoznao da imam Majku na nebu koja me pratila, prati me i pratit će me kroz cijeli život. Gospa me odvela svome Sinu, a otkad mi je pokazala Isusa, moj se život potpuno promijenio. Stvarnost je takva da kad sam se vratio iz Međugorja i danas imam mnogo problema za rješavati, baš kao i sva ljudska bića. Ali velika je razlika u tome što kada dopustimo Bogu da bude dio naših života, On također preuzima naše probleme i pomaže nam da budemo sretni znajući da se s njima moramo suočiti.
Nema sumnje da ne mora svatko ići u Međugorje kako bih se obratio i počeo vjerovati u Boga, ali ovo je bilo iskustvo koje sam ja morao proživjeti i, zahvaljujući njemu, živim sretno svakodnevno doživljavajući Božju ljubav.
Što je za mene Međugorje?
Na pitanje što je Međugorje ili tko tamo živi, jedino što mogu odgovoriti je da je ovo mjesto “dio raja na zemlji”; budući da ono što se tamo živi nisam vidio ni na jednom drugom dijelu naše planete.
Danas sam svećenik (zaredio sam se 2015. godine) i svoju sam službu posvetio našoj Majci, Mariji Kraljici Mira. Trudim se barem jednom ili dva put godišnje doći u Međugorje (iako sada zbog pandemije nisam bio dvije godine). I sada ću, ako Bog da, na sljedeće hodočašće doći u rujnu sa 50 hodočasnika iz Uruguaya.
Razgovarala: Paula Tomić/medjugorje-info.com
