Dario je gotovo potpuno slijep, ali to mu ne smeta da organizira i vodi hodočašća. Iako u Osijeku nije znao gotovo nikoga, njegovi autobusi, odnosno turističke agencije s kojom surađuje, a koji idu od Bosne i Hercegovine do Međugorja, uvijek su puni.
Dario nam je ispričao svoju priču.
- Supruga i ja živjeli smo u Zagrebu od 2008. do 2010. godine. Tada je ona s djetetom otišla u Osijek, a ja sam ostao zbog posla u Zagrebu. Kada sam dobio otkaz došao sam i ja za njima. Imamo dva sina, Vjeranu je sedam godina i ide u pravi razred, a Roku je tek par mjeseci više od godinu dana, započinje Dario svoju priču.
- Koliko vidim? Moj vid je teško definirati. Liječnici oftamolozi kažu kako 'brojim prste s metar i pol'. Ne mogu mi odrediti postotak, no prema nekakvim procjenama je da na jedno, desno oko vidim između dva i tri posto, što je meni super, a na desno doslovce ništa. To je nasljedno, genetski, nažalost i moj Vjeran je to također genetski naslijedio od mene. Medicina je, hvala Bogu napredovala, pa on vidi nešto bolje, nekakvih 10 i 15 posto, govori Dario kojeg pitamo kako je počeo voditi hodočašća.- Hodočašća vodim gotovo dvije godine. Krenula su slučajno, jednom sam u privatnom aranžmanu otišao kod fra Ive na hodočašće. U neformalnom razgovoru pitao me je zašto ne bih vodio ljude, na što sam rekao kako da ja slijep vodim nekog drugog, a meni treba pomoć, mene treba voditi. Ipak je tu potrebna odgovornost. Rekao mi je neka probam, Bogu je sve moguće. Odvažio sam se i prvo hodočašće vodio sam 12. travnja 2014. godine - kaže Dario.
- Od tada idemo svugdje, od Bosne i Hercegovine, Šurkovca u kojemu sam bio više od 50 puta, do Međugorja, također idemo i u ova naša slavonska svetišta od Ilače, Aljmaša pa do Marije Bistrice. Postoji želja da idemo i dalje, do europskih svetišta, možda još malo dalje. Za sada, iz tehničkih razloga to ne mogu - pojašnjava Dario kojeg smo pitali koje generacije idu na hodočašća.
- Uglavnom su to osobe mlađe od 20 do 40 godina, ali nerijetko bude i starijih. Naš najstariji hodočasnik ima 85 godina, on se, kada smo pretprošli put išli u Međugorje, popeo na Križevac, a čovjek ima umjetnu nogu. Na povratku sam, kako 'dobro vidim', pao i ozlijedio ligamente u koljenu, a on je svoj štap dao meni i sišao dolje bez ikakvog pomagala - priča Dario.
Pitali smo ga i što još radi uz vođenje hodočašća, jer samo od tog izvora prihoda obitelj ne može živjeti.
- Privremene poslove nalazim preko Agencije za privremeno zapošljavanje. Radim za računalom, što je iznimno naporno za moje stanje. Kako znam reći 'ja i moj prijatelj Neofen' - kaže Dario. No, planova za budućnost ne nedostaje.
- Planova je mnogo, san mi je jednoga dana da mi vođenje hodočašća bude profesionalno zanimanje. Želio bih pomaknuti granice shvaćanja širokih masa prema nama, osobama s invaliditetom. Htio bih da ljudi vide i uvjere se kako i mi možemo mnogo više nego što se misli da možemo. Čak i kod posla gdje je osnovni alat oko, kada si turistički vodič, pokazao sam da to ne mora biti tako - kaže Dario.
WEB STRANICA ZA VJERNIKE
“Surađujem s jednom turističkom agencijom preko koje idu sva hodočašća dok sam ne steknem zvanje turističkog vodiča. Za to je potreban novac, približno 7500 kn, ali to će već nekako doći. Za sada, ja sam turistički pratitelj, pratitelj autobusa. U Osijeku nikoga nisam znao osim moje supruge, iskoristio sam društvene mreže, pokrenuo stranicu Hodočasnici Slavonije, Srijema i Baranje i tako je krenulo”, kaže Dario.
