Ta osoba sam ja, u početku tradicionalna vjernica koja poštuje svog ”dalekog” Boga, ali ne obraća pretjeranu pozornost na Njega. Dugo godina je tako bilo, sve do moje krizme, krajem 2. razreda srednje škole. Tada se dogodilo nešto što je jako utjecalo na moj život, doživjela sam bliski susret s Gospodinom. On me privukao k sebi i konačno sam se osjećala voljeno kao nikad prije. Smatram da sam svu tu milost koju sam dobila gledala i živjela na pogrešan način. Bila sam sebična i zatvorena. Bog je moj Bog i ne dam ga nikome, otprilike takvo je bilo moje razmišljanje. Još jedna stvar bila mi je na umu, moji vršnjaci, moji dotadašnji prijatelji nemaju pravo čuti od mene kako je moj Bog velik, oni to ne bi mogli razumjeti… Previše je krivih slika bilo u mojoj glavi. Tako sam se polako počela udaljavati od svih njih, od ljudi u mom razredu, zatvarala sam se u sebe i uvijek sam stajala sama, odvojena od drugih, većinom namrgođena lica. Iako nisam ništa poduzimala povodom toga, duboko sam u sebi znala da radim krivo, da ne živim svoju vjeru. Postala sam izgubljena, potpuno. Nisam znala što bih od sebe, velike su se krize događale u mom životu. Uvijek sam sebe smatrala žrtvom, mislila sam kako su mene drugi odbacili zbog moje vjere, što je naravno bilo pogrešno. Nisam znala kako dalje, molila sam puno, ali sam svejedno mislila kako padam u nekakvu provaliju i kako moja vjera klone.
Nakon više od godinu dana, išla sam na jedno, meni posebno, hodočašće. Išla sam s tom namjerom da me Gospodin još jače privuče k sebi i usmjeri me na pravi put. Vjerujte mi , učinio je i puno više od toga. Prije svega, shvatila sam da me On voli upravo ovakvu, grešnu i nesavršenu. Za mene je to bilo možda i najvažnije, jer sam znala da bez Njega ne mogu ništa, bez Njegove silne Ljubavi. Jednom prilikom, dok sam bila u osami, otvorila sam Bibliju s nadom da će mi Gospodin progovoriti. Rečenica koju sam ugledala bila je: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist.” Kako sam samo bila sretna, plakala sam od radosti i znala sam da ovako više ne ide i da je vrijeme za promjene. Kako je onda bilo ljeto, odlučila sam što više moliti dok ne počne škola. Molila sam i molila, i kad god bi mi bilo teško čitala sam tu rečenicu iz koje sam dobivala snagu.
Moram priznati da je bilo teško i da sam se bojala ponovnog susreta s prijateljima, ali sam znala da je Netko tu, pored mene, da me gleda i čuva. Kada je škola krenula, postala sam drugačija. Bila sam nasmijana, komunikativna i slušala sam pozorno svakoga s kime sam pričala. Išla sam dan po dan, s Gospodinom i nisam posustajala. Sve sam se više oslobađala, bila sam sve radosnija, uvijek sam rado pomagala drugima. Željela sam da se Isus proslavi kroz moj odnos s drugim ljudima. Funkcionira, vjerujte! Kada osobi pristupite s razumijevanjem i osmjehom, uzvratit će vam. I nema boljeg osjećaja nego kad radost koju dobijete od Gospodina prenosite na druge. I kad ljudi prepoznaju Krista u vama zbog vašeg načina života, zbog vašeg ponašanja, a ne samo zbog priča. Naravno, trebamo ljudima pričati o Bogu, o Radosnoj vijesti, ali im još više trebamo pokazati vjeru svojim razgovorima, podrškom, svojom radošću.
Usudimo se biti hrabra djeca svjetlosti, jer Gospodin to želi od nas. Prihvaćajmo ljude u svim različitostima, sa svim njihovim manama i vrlinama. Jer i sam nas Bog takve prihvaća i ljubi. Slijedimo Kristov primjer i slavimo Ga, prije svega, radosno!
”Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.
Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti: Jahve, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!” Ps 30
