Božićno vrijeme svakoga vjernika ispuni posebnim osjećajima, pa tako i sportaše među kojima je također jako puno praktičnih vjernika. Jedna od njih je i naša proslavljena visašica Blanka Vlašić (37), koja je u vjeri pronašla jednu posve drugačiju dimenziju života od onoga kojeg je vodila ranije, kada je bila samo atletičarka.
Blanka danas i Blanka od prije deset godina definitivno nije ista osoba, danas je puno zrelija i puno realnije prihvaća svijet oko sebe i sve što joj se događa, pa tako i probleme s ozljedama koje je već dugo drže podalje od natjecanja i letvice, kao i od snova da će jednom ipak preskočiti magičnu granicu od 209 centimetara, piše portal 24 sata.
Dala je intervju portalu 24 sata.
Kako gledaš na ovih desetak godina mučenja s ozljedom i pauzama u kontekstu cijele karijere i prvih desetak čudesnih godina?
– Godine upornosti kroz ozljedu su mi donijele dva svjetska srebra i olimpijsku broncu, tako da ne žalim sto nisam odustajala. S druge strane, bol me jako iscrpila. I psihički, i fizički, jako teško se nositi sa saznanjem da ne možeš dati ono što objektivno možeš.
Bila si na centimetar do svjetskog rekorda Stefke Konstantinove, bi li ova današnja Blanka u tijelu one Blanke od prije deset godina preskočila svjetski rekord?
– Teško je to reći, ali ako ništa, mislim da bih svakako imala puno više šanse.
Što bi ova današnja Blanka savjetovala onoj Blanki?
– Da pronađe vrhunskog fizioterapeuta i svakodnevno radi s njim. I prije i poslije treninga. Vjerujem da bi na taj način barem odgodila, ako ne i potpuno izbjegla ozljede koje su mi ograničile karijeru i zaustavile me na domak rekorda.
Kako je sa zdravljem danas, treniraš li, koliko ozbiljno…?
– Zdravlje je standardno, ni bolje ni lošije nego prije. Treniram svakodnevno, ali poštujem svoje tijelo i dokle mi ono da, do tu i idem. Ne idem preko boli.
Kako se uopće nosiš s izazovima korone, kako fizički tako i psihički?
– U početku mi je bila veća panika nego danas, sada sam se navikla na ovo što se naziva “novo normalno”. Brinem o fizičkom zdravlju kao i do sada, a mir zadržavam tako što ne čitam portale, osim kad se radi o nužnim informacijama koje se tiču osobne zaštite i zaštite drugih. Razlučujem ono na što mogu, od onoga na što ne mogu utjecati, i nastojim se ne trošiti na nepotrebne stvari, na ono na što ne mogu utjecati.
Odlaziš li redovno u crkvu ili zbog cijele ove situacije oko korone ipak ponekad izabereš molitvu kod kuće?
- Ako ne stignem na misu radnim danom, to nije zbog korone, već zbog moje loše organizacije. Ali nastojim biti redovita. Svakodnevna misa mi daje sigurnost da ću se barem jednom na dan posvetiti onom što mi je najvažnije.
Za kršćane je najveći praznik Uskrs, no mnogi upravo Božić doživljavaju najvećim kršćanskim praznikom zbog svega što se u to vrijeme događa. Kako gledaš na to?
- Ne volim tu podjelu na najdraži i manje drag blagdan. Sve je povezano i ne ide jedno bez drugoga. Svakako treba odijeliti iščekivanje i proslavu Božica na kršćanski način i način na koji danas to svijet čini. Najlakše je probuditi emocije lijepim pjesmicama i ukrasima, ali ako te izvanjski znakovi ne natjeraju na korjenitu promjenu, one zapravo nemaju nikakvu svrhu. A Kristov dolazak zahtijeva upravo to, temeljitu pripremu siromašne slamnate štalice koja simbolizira moje srce za Otkupiteljev dolazak. To su jako ozbiljne stvari.
Više o ovoj temi pročitajte na portalu 24 sata.
