Milo Yiannopoulos, 36-godišnji britanski politički komentator i novinar poznat po svojim konzervativnim stajalištima proglasio se “ex-homoseksualcem”, rekao je u intervjuu za LifeSite.
Njegova spremnost da govori istinu izazvala je nerede u sveučilišnim kampusima a mogla bi izazvati još veći bijes sada kada je svoj život posvetio Svetom Josipu obznanivši to javno na društvenim mrežama. Iako se nekad izjašnjavao kao homoseksualac, i prije se zbog svojih konzervativnih stavova nalazio na meti kritika, no sada kada je posvećen vjeri, očekuje još više osuda od lijevo-liberalnih udruga i zajednice.
„Sveti Josip je duhovni otac Svete obitelji . U ovo vrijeme rodnog ludila, posvećivanje muškom zaštitniku Malog Isusa čin je vjere u Božjeg Svetog Patrijarha i odbacivanje terora transseksualaca. Spasenje se može postići samo predanošću Kristu i djelima Svete, Katoličke i Apostolske Crkve " , rekao je Yiannopoulos, piše ChurchPop.
LifeSite podsjetio je Yiannopoulosa na objavu na stranici društvene mreže Parler koja prikazuje članove pokreta CHANGED s natpisom: „Pogledajte ove prekrasne duše, riješene svojih demona i izliječene od njihovih grešnih poriva. Ne možete li reći da su spašeni?”
Upitan može li sada dodati svoju sliku na njihovu, rekao je: “Ne, i pretpostavljam da nikada neću biti dovoljno hrabar da to proglasim prošlošću. Tretiram to kao ovisnost. Nikad ne prestaješ biti alkoholičar.”
Yiannopoulos je dodao da bi „tijekom sljedećeg desetljeća želio pomoći u rehabilitaciji onoga što mediji nazivaju ‘konverzijskom terapijom’“.
“To djeluje, iako ne za sve. Što se tiče mojih ostalih težnji i planova, oni nisu promijenjeni, pobačaj sam uvijek smatrao najvećim moralnim užasom ljudske povijesti. I dalje ću to ponavljati – čak i glasnije nego prije.”
Govorio je o promjeni svog života. U intervjuu za LifeSiteNews, Yiannopoulos je izjavio da je njegov “suprug” – “degradiran u člana kućanstva”.
“Moj vlastiti život dramatično se promijenio. U posljednjih 250 dana samo sam se jednom poskliznuo, što je puno bolje nego što sam predviđao.”
Yiannopoulos je 2017. ponovio svoje uvjerenje da je homoseksualnost grijeh i osudio one (uključujući svećenstvo) koji su željeli “promijeniti crkvenu dogmu po tom pitanju.”
Biskup Joseph Strickland iz biskupije Tyler u Teksasu također je zamolio vjernike da se mole za Yiannopoulosa.
Katekizam Katoličke Crkve ne piše o homoseksualcima niti ih proziva i optužuje, već tumači homoseksualnost i konstatira stanje, te donosi svoj stav prema pojavi i činima. Ovako naučava KTC
„Homoseksualnost označava odnose između muškaraca i žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama.“ (KKC, br. 2357). Dakle, najprije tumačenje pojma i konstatacija da homoseksualnost nije od sada. U Egiptu se čak spominje već 2500 godina prije Krista, kod hindusa u njihovim manifestacijama, u staroj Grčkoj u obliku pederastije. U Grčkoj nove ere, kao i u Rimu, poznata je u dva oblika: vojnička i pedagoška. Jasno je da je homoseksualnost povezana s kulturom. Bioetičari i moralni teolozi homoseksualnost će objasniti kao „isključivu ili vrlo dominantnu erotsku privlačnost prema osobama istoga spola, s tjelesnim odnosima ili bez njih“ (P. Šolić). Iako promicatelji homoseksualnosti tvrde da je to jedan od načina življenja, jednak heteroseksualnom, ona je uvijek posesivna, a ne darujuća. No, uvijek – baš uvijek – potrebno je razlikovati sklonost i aktivnost.
„Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv.“ (br. 2357) Oblici homoseksualnosti su različiti: konstitutivna (neizlječiva), prolazna (povremena, zbog raznih motiva, pogrešnog odgoja, napuštenosti, najčešće socijalno uvjetovana), homotropija, razvojna (u mladenačkim danima, zbog jakog nagona), patologijska (kod neurotičnih osoba), uranizam (kod onih koji je smatraju uzvišenom ljubavlju), transvesticizam (mrzi se i odbacuje vlastita spolnost), biseksualnost.
„Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni.' Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (KKC, br. 2357). Biblija ne govori opširno o homoseksualnosti, već o homoseksualnim činima: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1,26-27). U ovom tekstu homoseksualnost je kobna posljedica napuštanja Boga. Biblijski, to su izopačenja. Katekizam odmah naglašava i zašto su ti čini neuredni – jer su zatvoreni rađanju. Protivni su naumu i planu Božjem o čovjekovoj spolnosti. Kada je stvarao čovjeka, Bog mu je spolnost darovao kao vezu u prenošenju života. I upravo u tom činu čovjek je najbliži suradnik Bogu. Bog je darovatelj života i taj dar povjerio je čovjeku da ga prenosi dalje. To mogu samo muškarac i žena. Dakle, mjerilo za Crkvu je otvorenost životu. Katekizam spominje da homoseksualni čini nisu spolno komplementarni. Ako je potrebno slikovito objasniti, onda ćemo samo reći da čovječanstvo produktivno funkcionira upravo na principu te komplementarnosti. Primjerice, mogu li dva utikača dati da žicom prolazi struja do žarulje? Isto je i s dvije utičnice. Tako jednostavno. Toma Akvinski o homoseksualnosti je pisao kao o grijehu contra naturam, protiv prirode, jer remeti naravni red.
Moralno vrednovanje
Crkveno učiteljstvo prvi put donosi moralno vrednovanje homoseksualnosti 1975. godine, u izjavi Kongregacije za nauk vjere koju je potpisao tadašnji pročelnik kardinal Franjo Šeper, „Persona humana“. Ondje, u broju 8 stoji da postoje dvije vrste homoseksualnih odnosa: oni čija je sklonost prolazna ili nije izlječiva, jer je plod lošeg odgoja ili nedostatka normalnog odgoja, te oni koji su takvi zbog neke urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva. Upravo o njihovoj krivnji treba prosuđivati razborito. Ali ne na njih primjenjivati nikakav pastoralni postupak koji će opravdavati njihovo moralno stanje. Desetak godina kasnije napisano je i pismo biskupima o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Dakle, jasno je da je homoseksualno ponašanje grijeh, a ne sklonost! Sklonost ne mora biti prakticirana. Dr. Petar Šolić precizira: „Mjera moralne odgovornosti odgovara stvarnoj slobodi s kojom osoba raspolaže u trenutku homoseksualnog čina.“
„Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.“ (KKC, br. 2358). Pastoralni pristup homoseksualnosti traži dobro poznavanje toga fenomena, osudu homoseksualnog ponašanja, shvaćanje te osobe, poštivanje zakona stupnjevitosti i nikada ne savjetovati sklapanje braka pravim homoseksualcima, jer su nesposobni preuzeti i izvršiti bračne dužnosti. Također, homoseksualci imaju pravo na sakramente uz uvjet da se kaju i poprave.
„Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“ (KKC, br. 2359) Homoseksualne osobe osjećaju osamljenost, narcisoidnost, krivnju i grijeh, žive podvojenim životom, istupaju u svoju obranu i zamagljuju racionalno razmišljanje.
