Jedna među njima je i priča mlade obitelji Anite i Tomislava Kažimira iz Košuta kraj Sinja čija je kćerkica Lejla uz pomoć napredne medicine porazila sve neumoljive statistike i potvrdila da ništa nije nemoguće. Rođena u petom mjesecu trudnoće sa 630 grama, danas je četverogodišnja djevojčica koja napreduje iz dana u dan i dokazuje da upornost i podrška uvijek daju plodove.
Predstavljajući svoju obitelj i životnu priču, majka Anita navodi: »Lejla je plod naše ljubavi i sreće koju je ona upotpunila nakon našega petogodišnjega braka. Do Lejlina rođenja živjeli smo u Košutama kao podstanari, a onda smo se preselili u obiteljski dom mojih roditelja u Brnaze jer je bilo lakše u svakom pogledu.
Sve je počelo sa 23 tjedna i šest dana trudnoće kada sam u ponoć iznenada prokrvarila. Probudila sam muža i nazvala mamu i krenuli smo na hitnu u Sinj. Silazeći niz stubište stana u kojem smo živjeli, nisam ni slutila da počinje naš potpuno drugačiji život.
Upućena sam u rodilište u Split jer su počeli trudovi. Svi smo bili u šoku. Moja mama medicinska je sestra i upitala sam je što sada? Poljubila me i sa suzama u očima odgovorila: 'Ne znam.' Muž mi je uz poljubac rekao da će sve biti u redu. On je bio uvijek moja stijena. Smjestili su me u rađaonicu i dali lijek za sprječavanje trudova. Moje dijete koje je bilo živo u meni već su svi u bolnici otpisali. Slušala sam: 'Mladi ste, bit će još djece!' E, nisu znali koje ih čudo čeka!« navodi Anita.
Prognoze gotovo bez šanse za život
Prisjećajući se tih trenutaka, Anita navodi: »Cijelo vrijeme boravka u sali samo sam molila i molila kao nikada u životu. Prvi put u životu molila sam iz dubine duše: 'Gospe draga, Isuse dragi, Bože dragi, spasite moje dijete!' Cijelo vrijeme čula sam se s mužem i našim obiteljima koji su mi davali podršku. Oko 17 sati nazvala me moja mama. Ne znam ni dandanas kako je skupila snage da obavi taj razgovor sa mnom. Rekla mi je da budem hrabra i ako se i najgore dogodi da ćemo imati našega anđela na nebu koji će nas čuvati uvijek. Tek u tom trenutku postala sam svjesna ozbiljnosti situacije i slomila se na trenutak, ali Bog je čuvao nas dvije.
Nakon toga dobila sam neku snagu i inat koji do tada nikada nisam osjetila i rekla sam sama sebi: 'Ne, ovo dijete će živjeti, znam da hoće, jednostavno mora.' Kada se Lejla rodila, čula sam tihi plač koji je više zvučao kao mijaukanje maloga mačića i vidjela sam dvije ruke i noge kako se bore u doktorovim rukama. Nakon 10 sekundi nestali su svi iz sobe. Sestra je odvela muža da vidi naše dijete. Odmah su je sestre po dolasku muža znamenovale znakom križa. Pripremili su ga na najgore jer je situacija realno i bila takva. Lejli nisu davali ni 1 % šanse za život. Rekli su da su u pitanju sati, eventualno dan, dva života.
Kada sam pitala muža kako nam je dijete, rekao je: 'Savršena!' Nije mi rekao ništa od crnih prognoza što su doktori rekli tu večer. Kad sam dan nakon poroda došla posjetiti našu kćer, doktorica me pozvala na razgovor. Rekla je da je situacija teška, dijete je ekstremno nezrelo, ne diše samostalno, na respiratoru je, ne zna se što će biti s mozgom, srcem, plućima, vjerojatno će biti nepokretna i potrebita stalne medicinske skrbi. Rekla mi je da nisu imali dijete s tim tjednima koje je preživjelo, zapravo imali su jedno dijete koje je nakon 40 dana preminulo. Rekla sam joj: 'Svjesna sam svega toga što ste mi rekli i prihvaćam to i svjesna sam ozbiljnosti situacije. Vi radite svoj posao, a ja ću svoj – izdajati mlijeko – a što su se Lejla i Bog dogovorili, e to samo On zna!' I na tome je ostalo«, svjedoči majka Anita.
Dijagnoze su se nizale
Nadalje, o tim danima neizvjesnosti majka svjedoči: »Kako je vrijeme prolazilo i borba se naše curice nastavljala, osoblje neonatologije postalo nam je dio obitelji i svi smo zajedno navijali za našu Lejlu. Naša mala mrva koja je izgledala kao mali kiflić s glavom kao teniska loptica, s rukama i nogama kao štapići, nama je bila najsavršenija i najnormalnija. Dijagnoze su se nizale, ali ona bi nama na svaku svoju dijagnozu dala neki mali znak (otvaranje okica, stisak našega prsta, smiješak). Lejla je imala svoj način da nam kaže: 'Bit će sve u redu!'
Najteže bi bilo kad mobitel zazvoni, a mi protrnemo od straha da nas ne zovu iz bolnice s lošim vijestima. Nakon prvih dana doktori su vidjeli koliki je borac naša Lejla. Na respiratoru je bila 40 dana, a nakon toga još šest mjeseci na kisiku. Postupno je jačala i dobivala na kilaži i lagano je bila bolje. S nepuna tri mjeseca i 1700 grama naša Lejla prebačena je na KBC Rebro zbog laserske operacije očiju. Operirao ju je dr. Vukojević, koji je spasio vid našem djetetu«, kazala je majka Anita.
Lejla je vraćena u Split na odjel pedijatrije, gdje je nakon dva tjedna ponovno nastavljena bitka za njezin život jer je dobila rotavirus i upalu pluća. Nakon dva mjeseca kada se oporavila prsnulo joj je debelo crijevo i završila je na hitnoj operaciji. O tome majka svjedoči: »Tih pet sati dok je operacija trajala bili su nam najgori i najteži. Kasnije su nam rekli da je operacija trajala 30 minuta, a ostatak vremena vraćali su je i održavali na životu. Lejla je uspjela preživjeti i dobiti i tu bitku.
Nakon mjesec dana boravka na intenzivnoj prebačena je na odjel pedijatrije, gdje je boravila još mjesec dana i napokon je 29. prosinca 2012., nakon 262 dana, stigla u svoj dom. Kad smo stigli doma, Lejla je imala devet mjeseci, manje od 5 kg, 16 dijagnoza i sedam lijekova. Ali polako i sigurno išli smo naprijed, nas troje. Lejla je danas jako, jako dobro. Počela je govoriti, a sada čekamo prve korake, koji kasne zbog bilateralne cerebralne paralize (slabije desne strane tijela). Lejla ustaje i pridržava se uz sve što može, ali još nije sigurna. Kako kod nje ide sve mimo pravila, tako znamo da će i to biti kad ona odluči«, navodi majka.
»Idi, vjera te tvoja spasila«
Prisjećajući se svih tih dana, majka Anita navodi koliku joj je snagu davala vjera. »Mene je vjera spasila. Kada mi je bilo teško, imala sam svoj 'razgovor' s Bogom. U molitvi sam nalazila spas, svaka molitva, i dan danas, počinje mi s 'Bože, hvala Ti na još jednom danu'. Kada smo nakon 262 dana izišle iz bolnice, na izlazu sam čula jedan glas u sebi koji mi je šapnuo: 'Idi, vjera je tvoja spasila!' Ne prođe ni jedna večer da se prije spavanja zajedno ne pomolimo. Imamo našu malu molitvu, našu zahvalu, i sretna sam što je Lejla zajedno s nama počela moliti. Naša molitva uvijek je zahvala i samo zahvala.
Nije bilo pitanja zašto njoj, zašto nama, jer davno sam si rekla: 'A zašto ne nama!' Naša molitva nije cjenkanje s Bogom. Lejlino prijevremeno rođenje smatram najvećim blagoslovom. Nemojte me krivo shvatiti, dala bi sve da ona nije morala proći sve što je prošla, ali vjerujem da je Bog dao da je to ne boli i da se ničega ne sjeća. Lejla je u bolnici samo znamenovana jer sam u dogovoru s mužem odlučila da ćemo je krstiti u našoj crkvi u Košutama. Krstili smo je tri dana prije prvoga rođendana i to mi je bio jedan od najljepših dana u životu. To mi je bio znak da smo uspjele,« ističe majka Anita.
Kada je Lejla nakon dvije godine bila bolje, majka Anita aktivno se uključila u udrugu »Palčići«, koja joj je bila velika podrška tijekom njezinih teških dana. S iskustvom koje je prošla Anita često savjetuje roditelje. »Kod nas u Splitu posjeti djeci samo su sat vremena, a ja najčešće svima kažem da taj sat vremena koji su kod djeteta moraju biti najpozitivniji na svijetu jer to djeca osjete. Mojoj Lejli puls bi uvijek porastao kad bi čula moj glas dok bih ulazila na neonatologiju i pozdravljala sestre.
Ostatak vremena kad nisu uz djecu treba izbaciti iz sebe sve emocije jer najgore je držati u sebi. Osim toga želim poručiti roditeljima: 'Vjerujte u svoje dijete i Boga. On ima svoj plan, a mi samo moramo vjerovati.' Također treba imati povjerenja u doktore, jer oni su ti koji se uz nas najviše vesele uspjehu svakoga djeteta. Isto tako djecu ne treba uspoređivati jer na 100 rođene djece u istom tjednu nemoguće je naći dvoje s istim ishodom, dijagnozom. Svako dijete priča je za sebe«, zaključila je Anita.
