Ivica je medicinski brat i odgovara za jedan medicinski odjel u bolnici u Locarnu. Mara radi u Migrosu kao trgovac. Kao u svakoj bajci, tako i u ovoj, pojavljuje se se određeni problem. Iako sretni kao muž i žena, kao biblijski Abraham i Sara ili Zaharija i Elizabeta, shvatili su da nisu gospodari života i da ga ne mogu dati. I odlučiše mu postati sluge. Zaputiše se u daleki Sibir, u Rusiju. Ušavši u dom za nezbrinutu djecu, onu koju su gospodari života ostavili i nisu im htjeli ili mogli služiti, za oko im zape jedan par, rođeni seka i braco. Ivica i Mara zapaziše majčinsku pažnju samo dvije godine starije sestre nad rođenim bratom . Išla je za njim, brisala ga umazanog i pazila da ne padne. Njoj je ime Valerija i ima šest godina, a njenom bratu je ime Danijel i ima tek četiri godine. Ljubav se između Ivice i Mare te Valerije i Danijela javila isti tren.
Već su ih njih dvoje malenih dražalo za ruku i pokazivalo svoj maleni, tek od pokoje igračke i zajedničke velike sobe, skrojeni život. Ivica i Mara upinju sav svoj život prema posvajanju Valerije i Danijela. Nekoliko puta odlaze u Rusiju, prolaze kroz svu papirologiju i sve ono što moraju kao budući roditelji proći. I napokon, 15.kolovoza, na Veliku Gospu ove godine njihov dom u ulici Via del Sole, ili prevedeno Sunčana ulica, ugledala je drugačije i toplije svjetlo. U njihov dom ušlo je dvoje djece držeći se za ručice, pomalo uplašeni i zbunjeni, baš kao mali stranci koji su to u očima Ivice i Mare od prvog susreta prestali biti. Valeria i Danijel su pokrenuli val prelijepih emocija u svoj rodbini Rašića i Udovčića. Kuća sada tutnji od Danijelovih sitnih koraka i vike. Valerija je odmah pošla u prvi razred i pomalo je već ozbiljna ali istinski vesela. Upitah je; Valeria, kako u školi? Ona mi odgovori kratko na ruskom: Harašo ! (Dobro! )
Vraćam se i zahvaljujem dragom Bogu. Uvijek me ovakvo nešto zadivi i srce gane. Da, slikao sam ih. Pogledajte njihova lica. Pa oni stvarno svi fizički sliče. To je moć ljubavi. Dragi štioče ovog teksta, Ivica i Mara nisu zbog sebe ili zbog svoje dvoje djece dospjeli na ovu stranicu Movisa i pred tvoje oči. Htjeli su mnoge među vama zamoliti da se ne bojite ljubavi iz Bosne, Hrvatske ili … dalekog Sibira. Djeca nisu briga, nisu problem, nisu tuđa ako su ljubav. I kao što je pisac knjige Postanka svaki čin ili dan Božjeg stvaranja zaključivao riječima: I vidje Bog da je dobro. Tako i ja zaključujem ovu istinitu bajku o ocu Ivici, majci Mari i njihovoj kćeri Valeriji i sinu Danijelu. I vidje Bog da je HARAŠO!
