Znak koji će ih podsjetiti da postoji nešto što njihovim očima i rukama nije premjerljivo i opipljivo, nešto što ih nadilazi, čemu ne mogu biti "gospodari". Nešto nadnaravno.
Naime, svetac koji se 1603. – baš poput Isusa – rodio u pravoj pravcatoj štali talijanskog mjesta Copertino, ni po čemu što ljudi obično vrednuju nije bio velik. Nije napisao nikakvo velebno djelo, nije osnovao ni jedan red, nije unio nikakvih novosti u pastoralu, nije bio ni znanstvenik ni diplomat... Zapravo, nedostajala mu je i ona prosječna sposobnost za snalaženje u životu. Pa ipak, odmah nakon njegove smrti 1663. svi su znali da je umro svetac! Ono što je u sebi nosio, bilo je obilje izvanrednih mističnih pojava kojima je Bog popratio njegovu unutrašnju svetost.
Živeći u velikoj neimaštini, mladi Josip poželio je stupiti među konventualce. Odbili su ga zbog "premalog obrazovanja", jer ne bijaše završio ni osnovnu školu. Kapucini su ga primili, ali ni godinu dana nisu ga "izdržali" zbog njegove neprikladnosti... Zahvaljujući ujaku konventualcu, ipak je bio primljen kao sluga trećoredac u njihovu samostanu u Grotteli. Sve ostalo bilo je djelo Božje providnosti koja je učinila da priprosti Josip bude zaređen za svećenika, na kojem su se počeli pokazivati različiti mistični darovi. U susretu s hostijom na njegovu licu javljao se nadnaravni sjaj, tijekom služenja mise često je lebdio u zraku...
Ubrzo je po tome postao poznat te je izazvao sumnjičavost inkvizicije. Godine 1638. podvrgnuli su ga ispitivanju na kojem su ga i sami vidjeli kako lebdi. Osudili ga nisu, ali su se plašili da bi svojim sposobnostima mogao zlorabiti pučku lakovjernost, pa su ga prebacili u samostan u Asizu gdje je trebao biti odijeljen od susreta sa svjetovnjacima. Glas o njemu ipak se širio pa su mu po savjet dolazili i pučani, ali i svećenici, prelati. Slijedio je premještaj u kapucinski samostan kod Macerate gdje su ga čuvali gotovo kao zatvorenika. Iz redovničke sobice mogao je samo na večernju misu, a posjeti su mu bili zabranjeni. No, čudesne pojave i dalje su se množile, baš kao i ljudi pred samostanom. Konačno, papa Aleksandar VII. odobrio mu je godine 1656. povratak medu redovničku subraću u Osimu, gdje je dočekao smrt.
Iako potpuno neškolovanog, Josipa Kupertinskoga (svetim proglašenog 1767.) u pomoć osobito zazivaju đaci i studenti pred ispite. Možda kao ohrabrenje u spoznaji da nam nije svima dano da budemo umni, "glavni" i slavni, ali nam je svima pružena mogućnost da se u svojoj prostodušnosti cijelim bićem otvorimo Božjem djelovanju, koje od nas može učiniti "veće od najvećih".
