Nije je bilo ni za sv. Alojzija Gonzagu rođenog godine 1568. u Castiglioneu u Italiji, samo što je on – za razliku od te većine koja grabi sve ponuđeno – bez puno razmišljanja izabrao – odricanje!
Već kao desetogodišnjak, taj sin markiza Ferrantea i pobožne žene mu Marte, u crkvi Presvete Bogorodice u Firenci zavjetovao se na djevičanstvo, odrekavši se tjelesnih užitaka. Iako se može učiniti da to malom dječarcu i nije bilo osobito teško, ne smije se zanemariti da je tada bio paž na dvoru u Firenci, a po dvorovima je proveo i svoje mladenačke godine. A tu je, okružen raskošju, sjajem i stalnim zabavama, itekako bio izložen kušnjama. No usprkos njima, zaslužio je kasniji naziv: "djevičanski mladić".
U sedamnaestoj godini slijedio je novi korak u odricanju: mladi Alojzije, unatoč očevu protivljenju, i vjerojatno na čuđenje svima, odrekao se nasljedstva i markgrofovske titule! Sve je to ostavio mlađem bratu Rudolfu, a za sebe je izabrao skroman i jednostavan redovnički život među isusovcima u Rimu...
Glavnu potporu i, još više, nadomjestak svemu čega se odrekao pronašao je u predanoj molitvi, stalnom razgovoru s Bogom. Upravo zbog takve molitve umjetnici su ga kasnije redovito prikazivali kao mladića zanesenog i zadubljenog pred raspelom. Ipak, ta "molitvena okomica" prema Bogu uvijek je bila praćena i snažnom, sebedarnom horizontalom prema bližnjima, onima najnevoljnijima. To je mladoga dvadeset i trogodišnjeg Alojzija dovelo i do konačnog odricanja u životu – liječeći okužene, iz ljubavi prema njima, "odrekao" se i svoga života umrijevši od te strašne bolesti 1591. godine.
Danas ga se štuje kao zaštitnika mladeži (i to osobito one studentske), a zaziva ga se i protiv očnih i kožnih bolesti, kao i kod izbora zvanja. Jer, on je znao izabrati! I svojim primjerom na najljepši način potvrditi da će svako pravo, Božjom rukom vođeno odricanje – postati zapravo najveće stjecanje!
