Posljednji smo put razgovarali prije gotovo deset godina. Za hrvatske pojmove, bio je drukčiji. Zapravo, bili su drukčiji. Ivan i Krševan Santini, kao neostvareni vjeroučitelj i vatrogasac, u našem su nogometu mnogima bili – čudni. Za mnoge su takvi i dalje. Za one, pak, koji ih poznaju, bili su i ostali – jedinstveni, donose Sportske novosti.
Bez menadžera, uz preminulog oca Romea kao svjetionik, a vjeru kao obzor, Santiniji su prošli nekoliko neostvarenih velikih transfera, nekoliko puta i bez ugovora, a uz ozljede koje su ih proganjale, mnogi bi digli ruke, jer je to, valjda, lakše. Oni su, međutim, odlučili gurati dalje. I dok danas stariji Krševan, vratar po vokaciji, nakon nekoliko inozemnih avantura u Zadru čeka novi angažman, mlađi Ivan prokrčio si je put do onoga o čemu je oduvijek žudio. Do reprezentacije…
– Otac nam je bio i ostao životni uzor, prošao je u glazbenoj karijeri sličan put, a bez obzira što je time ostao možda bez lagodnijeg života, uvijek je ponavljao rečenicu koja je postala i ostala misao vodilja: najveći je uspjeh biti dobar i pošten, ostalo je sve sporedno i prolazno, priča nam iz Los Angelesa napadač koji je sa 28 godina zakoračio među “vatrene”.
Otac Romeo bio je, naime, poznati zadarski kantautor, koji je odbio nekoliko “nemoralnih” ponuda što mu, međutim, nisu potamnile značaj Kalelarge, gdje se i danas štuju njegove pjesme posvećene gradu i Hrvoju Ćustiću, ali i njegova djeca.
– Njegov je primjer bio putokaz, zbog kojeg se nikad nismo pokolebali. Tako je bilo cijelu moju karijeru, moralo se odricati, propitkivati, trebalo je ustrajati. No zahvalan sam ocu, ali i Bogu na tome, jer tim sam putem naučio cijeniti baš sve što imam…
No, do toga što ima, a sada ima ugovor s Caenom, koji je spasio svojim golovima, kćerkicu i suprugu te obitelj koja je silno povezana, Santini je morao proći razna iskušenja, koja su krenula još kada je bio Zadrov silno talentirani mladac, kojem su na vrata pokucali velikani, poput Monaca i Red Bull Salzburga, gdje je na koncu otišao da bi potom zbog zavrzlama s ugovorom bio prikovan za tribinu. Bio je klinac, tinejdžer sa 16 godina, kada su ga neka glupa pravila priječila da napreduje. A onda se na to nadovezala iznenadna očeva smrt i teška ozljeda trbušnog zida. Nije praktički zakoračio u život, a obzor se činio ništavnim. Svima, osim njemu, zapravo – njima.
– To ljeto 2008. bilo je najgore u mome životu. No, nisam želio odustati, nisam ni razmišljao o tome, jer u ljubavi odustajanja nema. U kratko sam vrijeme ostao bez oca, bez kluba, bez zdravlja. Ali vratio sam se doma, i u Zadar, moj klub u kojem je sve počelo. Ne obeshrabren, jer znao sam da Bog sve to vodi i da će sve okrenuti na dobro…
Tako i jest ispalo. Jer, devet godina kasnije, nakon Zadra, Intera, Ingolstadta, Freiburga, Kortrijka, Standarda i sada Caena, prstom sudbine Santini je dočekao konačnu satisfakciju, i to kod čovjeka kod kojeg je postigao prvi seniorski gol. Kod Ante Čačića, koji ga je dugo izbjegavao, da bi mu sada pružio priliku koju je Santini, sa 15 prvenstvenih pogodaka, čime je peti strijelac Ligue Un, apsolutno zaslužio.
– Još je osjećaj nerealan. Ne zbog puta koji nije bio toliko težak kao privikavanje na novu vremensku zonu, nego zbog činjenice da sam naposljetku napokon stigao ovdje. Osjećam veliku odgovornost, ovaj grb na srcu posebno mi znači. No, da i nakon ovoga prekinem karijeru, bio bih prezahvalan i prezadovoljan. Jasno, nastavit ću davati sve od sebe, trudit ću se biti još bolji, a što će biti, vidjet ćemo. U Caenu uživam (ugovor traje još dvije godine), osigurali smo ostanak, obitelj mi je sretna, no zaista ne znam što će biti sutra. Znam samo da sada samo razmišljam o Hrvatskoj. Toliko sam sanjao ovaj dres, a sada je ovdje. Sanjam otvorenih očiju i zahvaljujem se Bogu što me je vodio do ovdje…
Neka uživa, ali neka ga Krševan nazove i probudi. Jer nema potrebe sanjati, ovo je java, realnost koju je Ivan Santini apsolutno zaslužio. Ponizan i skroman, Sante je postao igračina. Oni koji ga znaju bolje, tvrde ionako da je ljudina bio oduvijek…
