Lino Červar je s rukometnom reprezentacijom, koja je bila posljednja na europskom prvenstvu 2002. za nepune dvije godine postala svjetskim prvakom i olimpijskim pobjednikom i time do tada postigla skoro pa 'nemoguće'.
Osebujni trener naših igrača često ističe kako ga poteškoće motiviraju, da se u patnji čovjek jača i kako se mora proći put bola da bi se uspjelo. Lomeći otpor protivnika, pokazao je kako je sport nešto puno više i da je u genima Hrvata.
"Pobjednički duh je, zapravo, primjeren našim ljudima, on je u našim genima" kazao je u nekoliko navrata potvrđujući to sa rezultatima utakmica. Kako ne bi ostalo sve na čovjekovoj volji i želji za pobjedom, Lino Červar je svjestan kako bez Božje pomoći i njegovih darova sve to ne bi bilo moguće te taj duh vjere i poniznosti prenosi i na svoje igrače. "Neprestano im skrećem pozornost da smo sretnici i miljenici Božji, kojima je Bog dodijelio talente, njima igračke, meni trenerske, i da ih, pridržavajući se one biblijske prispodobe, moramo itekako odgovorno prihvatiti, nositi i razvijati; moramo se odgovorno odnositi prema svakom daru, osobito ako je dar Božji " napisao je u svojoj knjizi "Od Učke do Olimpa". Nije mu samo cilj napraviti izvanrednoga rukometaša, nego i dobroga čovjeka kako je kazao u nedavnom razgovoru za Glas Koncila u kojem se dotaknuo niz (izvan)športskih tema i podijelio svoje poglede na život. Donosimo vam dio razgovora.
Rođeni ste 22. rujna 1950. u Delićima kraj Vrsara, seocetu koje od 1880. do danas nije imalo više od trideset stanovnika. Instinkt za opstanak je vječna tema.
Koje uspomene čuvate na vjerski odgoj u djetinjstvu?
ČERVAR: Ministrirao sam s deset godina. Nedavno sam dobio fotografiju na kojoj sam s još nekoliko ministranata i tadašnjim umaškim župnikom i vjeroučiteljem Antunom Cukarićem, jednim od potpisnika spomenice Zbora svećenika sv. Pavla za Istru. Crkva u Umagu bila je udaljena stotinjak metara od roditeljske kuće. Pamtim služenje na nedjeljnoj misi u 11 sati licem okrenutim prema svetohraništu. Majka me znala prekoriti jer sam prejako zvonio. Kasnije sam u Novigradu bio profesor hrvatskoga jezika i književnosti. Jednom prilikom mons. Jugovac pozvao me na razgovor kako bismo uskladili vjeronaučne i rukometne termine. Zamolio sam da na kraju misnoga slavlja pozove starije bodriti našu djecu na vanjskom rukometnom igralištu.
Koliko je vjera u Isusa Krista suputnik »od Učke do Olimpa«?
ČERVAR: Bog je u svakom čovjeku. Često i ateistu i agnostiku znam reći – »I tebe Bog voli«. Potrebno je promovirati mir, kristovsku poruku ljubavi, prema pravoslavcima, vjernicima islamske vjeroispovijesti, svima. Sebeljublje i interes udaljuju čovjeka od bitnoga, od Boga. Najveća je iluzija posjedovanje, kako materijalnoga, novca, kuće, bogatstva, tako i duhovnoga, obitelji, zdravlja. Mi smo izvore dobili na korištenje kao Božji dar dok nam ne istekne vrijeme. To ljudi zaboravljaju. Zahvalan sam Bogu što mi je dao snagu i energiju, osobito u trenutcima bolesti. Nikada nisam htio izostati s treninga kako bih stavove o rukometu i životu prenio na djecu, i vjerujem da sam, i profesionalno i privatno, utjecao na mnoge živote.
Pripremali ste se za Europsko prvenstvo upravo u božićnom vremenu.
ČERVAR: Mnogo sam razmišljao kako je Isus rođen u najsiromašnijim uvjetima, u neimaštini. Kada promatram trgovačke centre, primjećujem samo izobilje, hedonizam.
Za susret s Bogom potrebna je poniznost, a ne konzumerizam. Zabrinjava me što se, barem izvanjski, Božić ne slavi kao nekada. Sve se pretvorilo u spektakl, estradu, više se vodi briga oko uređenja kuće i jačini svjetla, nego o Bogu. Također, Boga se pokušava staviti u virtualan svijet, udaljiti od konkretnoga čovjeka, a On treba živo prebivati u svakom pojedincu.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE
