Sakralnu umjetnost ne može raditi čovjek koji nije u sebi pročišćen i duhovan. Onako kako su bili pravoslavni ikonografi koji su se za svoja djela pripremali molitvom i postom. Upravo iz načina i duha s kojim su ikone rađene, proizlazi njihova bezvremenska ljepota i vrijednost. Ukoliko je želja donijeti pred vjernike umjetnička djela čije će duhovne vibracije podići čovjeka na još više razine duha prema Stvoritelju, koja će ga otvarati za duhovnu stvarnost – onda se moraju birati umjetnici koji će nas kao proroci buditi i podsjećati na našu pravu (duhovnu) prirodu. A da bi to mogli, moraju je i sami živjeti.
Jedan tužan primjer sablažnjive moderne umjetnosti mogao se vidjeti nedavno u instalaciji Svete obitelji koja je bila postavljena kroz božićno vrijeme u Fatimskoj bazilici u Portugalu. Autor djela je portugalski suvremeni umjetnik Paulo Neves od kojeg su iz Bazilike naručili sporno djelo. Na stranici Progressivism in the Church može se pročitati slijedeće objašnjenje:
Lako je primijetiti kako je ova instalacija dio progresivističke agende koja ima za cilj sabotirati pravi duh Božića.
PRVO: skulpture implicitno promiču feminizam, jer obje figure imaju ženske karakteristike. Štoviše, ova dominantna ženstvena nota sugerira na lezbijstvo, s obzirom da su, ako su obje neodređene figure žene, imamo ovdje zapravo lezbijski par s bebom. Stoga bi se ova instalacija mogla tumačiti kao favoriziranje i promicanje usvajanja djece od strane homoseksualnih parova, što je jasno protiv katoličke doktrine.
DRUGO: skulpture ne izgledaju niti približno ljudski. Umjesto toga, podsjećaju na kipove primitivnih poganskih bogova sličnih Moai kipovima Čileanskog Uskrsnog otoka, (koje donosimo ispod teksta). Čini se kako instalacija više promovira ideju plemenskog poganstva. Dakle, scena Rođenja (Nativity) je prikazana više kao drevni poganski mit, a ne utjelovljenje samog Boga.
TREĆE: u skulpturama nema ničega što bi odražavalo sakralnost Svete obitelji ili nježnost Gospe i sv. Josipa prema novorođenom djetetu. Roditelji se čine ravnodušnima prema djetetu, pod pretpostavkom da taj bezobličan komad drveta predstavlja Isusa. Ovakav prikaz poriče svetost Gospe i sv. Josipa, a što je još gore, poriče božanstvo i savršeno čovještvo Našeg Gospodina.
ČETVRTO: ove bezoblične drvene mrlje upućuju na zbrkani kaos koji je tipičan za modernu kubističku umjetnost. Dakle, i u formi prizor proturječi prirodi samog Gospodina, koja je u najvišoj mjeri izražena hijerarhijom i redom.
PETO: ove skulpture su napravljene tako da izgledaju jeftino i ružno, što je osnova progresivističkog osiromašenja. Prema toj školi Crkva bi trebala prodati sva svoja bogatstva i ukloniti sve lijepo kako bi postala "jednostavna" i „bijedna“ poput radničke klase.
Zaključak: Ova instalacija Rođenja je jedan napad i vrijeđanje Svete obitelji. Ona je još jedno bogohuljenje postavljeno od strane progresivnih i modernističkih struja koje postoje u Crkvi sa svrhom sablažnjavanja vjernika, sabotiranja Fatimske poruke i naposljetku iskrivljavanja Božićnog duha. (izvor: http://www.traditioninaction.org/RevolutionPh…/A761-Crib.htm)
I ova instalacija potvrđuje nažalost kako današnja suvremena umjetnost i arhitektura, a često i naša sakralna umjetnost gubi smisao za duhovnu stvarnost. Još bolje rečeno, duhovna stvarnost u svakoj umjetnosti postoji jer iz svoje duše i svoga stanja svaki umjetnik stvara – ali postaje upitno iz kojeg duha se određeno umjetničko djelo rađa. U svjetovnoj umjetnosti smo svjedoci poplave agresije, ništavila, nihilizma, destrukcije… Već sami ovi pridjevi dočaravaju od kojeg duha su nadahnuća proizašla. Nažalost, nerijetko smo svjedoci da se to događa i u sakralnoj umjetnosti koja bi upravo trebala imati zadatak da čovjeka uzdiže na više razine duha, na one razine svetosti i čistoće iz kojeg je nadahnuće proizašlo. To je naravno nemoguće ukoliko je duša umjetnika zaglibana prizemnim stvarima afirmacije, uspjeha i moći, te svjetske kulture. Onda nam se pod sakralnu umjetnost podmeću razne moderne futurističke građevine, pod kiparstvo različite poganske i apstraktne forme, pod slikarstvo ružne iskrivljenosti svetih likova ili nažalost i samog lica Kristova koji bi trebao biti „najljepši od ljudskih sinova!“
Preveo i priredio medjugorje-info.com/traditioninaction.org
