"[Pokorničko hodočašće] Dan četvrti.
'Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja...'. I baš tako, cijelim putem od Ravne Gore do Fužina hodali smo gotovo beskonačnim dugim mirnim cestama, novih 30 km. Bilo je i par uspona, ali nemjerljivo lakših nego jučer. Prvih 10-tak kilometara dobili smo i suputnika Vučka (tako smo ga mi prozvali) koji se otrgnuo s lanca svom gazdi. Pratio nas je u stopu i štitio od svakog nadolazećeg automobila. Bio malo brži vozač ili ne, Vučko bi se ispriječio i napravio pravi mali prometni kaos.
Dopratio nas je gotovo do Mrkoplja i vratio se kući. Gorski Kotar duboko je vjernički kraj jer svako malo možete sresti kapelicu, obiteljsko raspelo ili zavjetnu zahvalnu ploču. Posebno je dojmljiva kapelica Svetog Križa iz 1902. godine ili malo dalje kapelica Svete obitelji iz 1899. godine. Obje su prkosile teškim vremenima, sistemima i partijama i mogu nam baš danas kada je preko 50 tisuća ljudi prosvjedovalo protiv Istanbulske konvencije biti poticaj da ne treba biti savitljiv političarima slijepa srca, nego Bogu odan. Politika nek se zagleda u potencijale Gorskog Kotara koji ima sve uvjete biti turistička meka. Kakav Beverly Hills, kakva Švicarska ili Austrija?!
Predivne drvene kuće, ali puste, netaknuti krajolici i obronci koji vape za žičarama: to je zahvaljujući neambicioznosti i neimanju vizije stvarnost Gorakog Kotara, potpuno nezaslužena! A Fužine tek? Grad koji me posebno ogrijao oko srca. Najprije sam naišao na rodnu kuću slavnog redatelja Kreše Golika još slavnijih Gruntovčana, filma Tko pjeva zlo ne misli ... I hotel u koji smo se smjestili dočekuje goste predivnom slikom od gotovo 3 metra u čast svetog Antuna Padovanskog. Inače, danas smo brzo stigli do cilja, očito smo već u treningu, nema novih žuljeva, no bol je postojana. Veselimo se sutrašnjem danu i dolasku i susretu s Gospom Trsatskom. Imamo samo jednu molbu - da nam se slučajno ne ukaže i zamoli nas da se pješke vratimo nazad. Živjeli", napisao je Kovačić na Facebooku.
