Isus je bio taj koji je predložio da prijeđu na drugu stranu jezera i učenici su ga u tome poslušali. Jezero je dugo 20 kilometara i 11 km široko. Dubina mu je na mjestima 46 metara. Ono leži na visini od 208 metara ispod površine Sredozemnoga mora. Često su ga zbog veličine nazivali morem. Okruženo je visokim brdima. Tu nastaju česta strujanja zraka i kod maloga vjetra. Zrak ulazi u tu dolinu te se kovitla izazivajući na jezeru vrlo jake oluje.
Jedna od takvih oluja sručila se na jezero upravo kada se Isus s apostolima htio prevesti na drugu obalu da se malo u samoći odmori. Nije bilo lako apostolima gledati razvoj stvari jer su neki od njih bili ribari i znali u kakvoj se opasnosti nalaze. Tješili su se da je učitelj s njima. Ali on je na njihovu žalost zaspao.
Kad su shvatili da je opasnost vrlo blizu, usudili su se probuditi ga vjerujući da će ih on izbaviti iz ove nevolje. Mora se priznati da njihove riječi ne ukazuju da su sto posto sigurni da će Isus to moći i učiniti. Isus kori tu njihovu malu vjeru.
On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tako se dogodilo čudo. Tada im reče: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“
Ovdje pod vjerom trebalo bi razumijevati osobni oslon i pouzdanje u Isusa. To je vjera svagdanjega hoda za Isusom i s Isusom, koji jedini nudi pravu životnu sigurnost.
Oni su prestrašeni međusobno pitali: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“
Drugim riječima, tko je ovaj koji ima toliku vlast nad prirodom? Tko li je ovaj koji je tako smiren usred sveopćeg nemira? Tko li je ovaj koji ne zapada u paniku i strah kada su svi zahvaćeni njima? Zašto se on ne boji ni valova ni vjetra?
Odgovor na ta pitanja glasi: To je Isus iz Nazareta. To je Isus, Sin Božji, koji je potpuno predan u volju svoga nebeskog Oca. To je Isus, koji zna da je u rukama svoga Oca i da nam se ništa ne može dogoditi bez Očeve volje. I zato je izvor mira u Isusovu Srcu, u njegovu potpunom predanju nebeskom Ocu.
A upravo taj Isus sada je s nama. On je to obećao: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!“ (Mt 28, 20). On je po sakramentu krštenja jednom zauvijek ušao u naš život i neraskidivo je povezao svoj život s našim, svoju sudbinu s našom.
I mi smo često u napasti da zavapimo s apostolima: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (Mk 4, 38) No, to je sasvim krivo. Isusu je stalo do nas. Sve je s nama podijelio. On je naš veliki Brat i Spasitelj.
Evo savršene slike ovoga života. Život je plovidba. Krhki čamac našega života plovi prema obalama vječnosti, u luku Božje ljubavi. Tamo je naš cilj, naš mir, naš Bog.
Svaki čovjek putuje nemirnim morem. Nema neba bez oluja, nema mora bez valova. Da, život je veslanje kroz valove i oluje, nevolje i patnje... Nema čovjeka bez brige (patnje); ako takav netko postoji, taj nije čovjek" (Shakespeare).
Katkad su to tjelesne patnje; bolest, neuspjeh, siromaštvo; katkada duševne i duhovne: nepravde, zli duh, zli ljudi, vlastite ludosti, slabosti, napasti, grijesi. Često nam se čini da je nebo previše crno, more olujno, a lađa odviše slaba i u slabim rukama. Mnogi i mnogo puta u trenucima oluja, u danima patnje misle i govore da je Gospodin zaboravio i lađu i more. Mnogi i mnogo puta misle da je Krist zaspao. Zahvati ih panika i malodušnost kad nevolje i nesreće pokucaju na vrata... kad treba gutati slanu vodu...
Brod je bio pun iznemoglih putnika. Valovi su se nemilosrdno poigravali njihovim životima: sve ih je obuzela panika i očajanje. I dok su svi izgubili nadu i živce, jedan je dječak mirno je spavao. Zar možeš tako miran spavati dok svi čekaju smrt, pitali su ga putnici. "Zašto bih se bojao" - odgovorio je dječak - "dok moj otac upravlja lađom." Bio je to sin kapetana broda. On je imao potpuno povjerenje u očevu ruku i vještinu: ništa ga nije plašilo...
Brodom našega života upravlja kapetan - Bog. Zato nikada ne smijemo zaboraviti: Gospodin, beskrajno mudri, beskrajno jaki, upravlja morem i lađom, vjetrovima i olujama, svim događajima u životu. Zašto bih se onda bojao?...
Međutim, kako često zaslužimo Kristov ukor: "Zašto se toliko strašite: Kako nemate vjere?" Kroz oluje života moramo proći: nema života bez nevolja i poteškoća nema mora bez valova. Ali, ma što nas stiglo, moramo imati jaku vjeru, povjerenje u Oca: on će umiriti vjetar i more, u vječnu luku mira dovesti lađu života.
Isusov ukor učenicima što nemaju dovoljno vjere tiče se u prvom redu one vjere koja je prešla u povjerenje, pouzdanje u Isus kao Boga koji spašava.
1787. George Washington, osloboditelj Amerike, osnivač današnjih SAD, vijećao je sa svojih 55 drugova o budućnosti i sudbini tek osnovane države. Tada se diže B. Franklin, veliki znanstvenik i državnik i reče: "Moja gospodo, molimo! Ja sam veoma star čovjek i što dulje živim, to mi je jasnije da Bog ravna sudbinom čovjeka." Je li to i nama jasno? Ako nije, sve nam je nejasno. Bog upravlja sudbinom svijeta, sudbinom čovjeka, lađom našega života. Manje straha, više vjere, više molitve.
Jobova knjiga - prvo čitanje - upozorava nas da ograničeni čovjek nema pravo pozivati Boga na račun za njegove postupke. Tajna Božjeg bića, neograničene slobode i bezgranične mudrosti ostaje nam uvijek tajna. Gospodin je gospodar svih oluja. I u tim časovima moramo imati vjeru i povjerenje u njegovu providnost, u Očevu ruku. On upravlja lađom, morem i vjetrovima.
Ne ispitujmo Boga kako upravlja! Ispitajmo sebe - kako plovimo, kako živimo, kako i koliko vjerujemo?! Neka je oluja strašna, neka je more poludjelo, ne smijemo gubiti ni vjeru ni pouzdanje u Gospodina i njegovu ruku kako ne bismo čuli njegov ukor: "Kako nemate vjere?"
Strelovite molitve - I našu dušu često lome i kidaju slične oluje. Oluja napasti dotjera nas kadikad do ruba propasti. U takvim slučajevima moramo i mi poput apostola zavapiti Isusu: "Učitelju, zar ne mariš, što ginemo" (Mk 4,38).
Drugim riječima priviknimo se na tako zvane strelovite molitve! Takve molitve veoma su korisne i veoma lako ih obavimo.
A u svakoj prigodi života možemo izgovarati najobičnije strelovite molitve kao: Sve na veću slavu Božju! Moj Isuse, moje milosrđe! Slatko Srce mog Isusa, daj da te ljubim sve to više. Slatko Srce Marijino, budi mi u pomoći i utješi me! Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se i budi moje spasenje! Sve za tebe Presveto Srce Isusovo, kao i druge strelovite molitve. Na taj način zaista možemo moliti bez prestanka.
Korisne su! Svaka molitva je korisna i mnogo nam pomaže. To na posebni način vrijedi za strelovite molitve. U prvom redu zato jer strelovita molitva ne može biti rastresena, jer je kratka i zato je doista možemo pobožno obaviti. Prije nego dođe rastresenost, već je takva molitva odletjela pred Božje prijestolje u nebo, već je došla do Božjeg Srca. To je mogli bismo reći, zgoditak, koji ne propada, nego donosi Božju milost i uslišanje.
Povjerujmo čvrsto Isusu i tražimo volju Božju u svemu! Tako će nestati svakoga straha i mi ćemo postati njegovi pravi svjedoci!
Jedna dobra majka silno je voljela svoga maloga sinčića. Međutim on je obolio, a ona nije imala mira, nego uvijek molila Boga da joj sinčić ozdravi. Činilo joj se da su njene molitve uzaludne, pa je došla svome župniku, te mu povjerila svoju nevolju.
Župnik je savjetovao da moli i neka se izvrši volja Božja, makar bila protiv njezine želje. Neka joj Bog dade snage da to podnese. Ali majka nije htjela o tome ništa čuti, te je očajno vapila.
Ne, ne smije umrijeti, morao bi ozdraviti kako ja hoću. I sin je ozdravio, ali je tako loše živio da je završio na vješalima. Koliko je suza morala proliti ta majka?!
Kolika bi sreća bila za nju da je umro u onoj bolesti, kad je još bio mlad, dobar i nevin.
Velika je milost znati tako moliti i živjeti moleći i tražeći u svemu volju Božju. Bog zna bolje nego mi što je za nas najbolje. On je svemoguć i sveznajuć.
S pomoću Božjom u stanju smo sve izdržati
Kad su u bivšoj državi Čehoslovačkoj 1948. godine preko noći komunističke vlasti raspustile sve samostane, redovnici su poslani u rudnike. Vaclav Dvoržak, upravo zaređen za svećenika, od samog je početka praćen od vlasti, odvođen i saslušavan. Tajna je policija od njega zahtijevala da s njom surađuje u organiziranju državne udruge za svećenike.
Kad je on to odbio, na ulici je bio uhićen i zavezanih očiju, gol i svezan stavljen je ispod hladnog mlaza vode. Danima saslušavan, gladan, bez spavanja, bez stola i stolica. Nakon dva mjeseca izgubio je 42 kilograma na težini te je imao svega 39 kilograma. Smrt i vješala bila su njegova razmišljanja. Jedina mu je molitva bila: "Kriste, spasi me!" Tako je izdržao 16 mjeseci, a onda su ga radi 'veleizdaje' osudili na 10 godina prisilnog rada.
Nakon pada komunističke strahovlade rekao je: "Ja sam bio u ime Božje sve riskirao i bio sam uvjeren da je Bog sa mnom. Više nisam pitao kako ću preživjeti, već što danas mogu dobra učiniti, za koga mogu moliti i kako kršćanima svojom patnjom koristiti."
Kad je u slobodi opet mogao svoju svećeničku službu javno obavljati, sjećajući se svojih gorkih iskustava, govorio bi: "Snagom vjere i nade čovjek može ustrajati u svakoj situaciji. Mora proći mnogo vremena da se čovjek u svojoj sudbini smiri i svoj život potpuno stavi u Božje ruke. Kad sam u tome uspio, odjednom sam osjetio Božji mir. Posve u Božjim rukama, čovjek se osjeća potpuno slobodnim i sigurnim!"
Potrebno je svakoga dana moliti za čvrstu i jaku vjeru, kako bismo mogli izdržati sve one nevolje i poteškoće koje nas u životu snađu.
Jedna dobra majka silno je voljela svoga maloga sinčića. Međutim on je obolio, a ona nije imala mira, nego uvijek molila Boga da joj sinčić ozdravi. Činilo joj se da su njene molitve uzaludne, pa je došla svome župniku, te mu povjerila svoju nevolju.
Župnik je savjetovao da moli i neka se izvrši volja Božja, makar bila protiv njezine želje. Neka joj Bog dade snage da to podnese. Ali majka nije htjela o tome ništa čuti, te je očajno vapila.
Ne, ne smije umrijeti, morao bi ozdraviti kako ja hoću. I sin je ozdravio, ali je tako loše živio da je završio na vješalima. Koliko je suza morala proliti ta majka?!
Kolika bi sreća bila za nju da je umro u onoj bolesti, kad je još bio mlad, dobar i nevin. Velika je milost znati tako moliti i živjeti moleći i tražeći u svemu volju Božju. Bog zna bolje nego mi što je za nas najbolje. On je svemoguć i sveznajuć.
