Kako zamišljamo pakao? Kao stanje gdje gori vječna vatra, gdje se stalno podiže sumporna para i gdje je trajno škripanje zubima.
Svi smo pozvani kako bi ozbiljno razmislili o svome životu, ispitajmo se koliko smo korisni, koliko smo pomogli drugima da budu više ljudi. Što doprinosimo ostvarenju Kraljevstva Božjega…?
Božja riječ nas upozorava da prave sreće, ugleda i bogatstva nema na tuđi račun. Riječ Božja nas je također upozorila na sablazan i na jedan tako čest grijeh – zavisti.
"Jao onome po kome sablazan dolazi!" – reče jednom Isus. Isus kaže: Ako te tvoja ruka, sablažnjavaju, odsijeci je. (oko, noge...).
Sablazniti znači na bilo koji način – grješnom nepažnjom i propustom, ili smišljeno, planski sračunato navesti drugoga na grijeh.
Što je to zavist? Zavist je nezadovoljstvo ili žalost nad tuđim dobrom, ukoliko ga promatramo štetnim za naše dobro.
Nije svako nezadovoljstvo nad tuđim dobrom grijeh zavisti, nego samo ono nezadovoljstvo koje nastaje iz straha da tuđa sreća ne bi zasjenila našu.
Kad je u pitanju zavist, onda je bitan motiv. Recimo netko se žalosti zbog dobra drugoga samo zato što ovo dobro baca njega u sjenu i on ovo dobro drži kao zlo ili kao svoju štetu. Zato zlim okom gleda osobu, kojoj zavidi, gaji želju, da je vidi potištenu, poniženu, osiromašenu, osjeća želju za njezinom nesrećom i žalost nad njezinim napretkom.
Zavist je kćerka oholosti, jer izlazi iz sebeljublja iz težnje da nadvisi i istakne sebe na račun drugoga. Zavist je vrlo proširena u svijetu.
Kao što nema dobra koje mi ne bismo mogli poželjeti tako nema dobra, koje, kad ga promatramo kod drugih, ne bi moglo postati predmetom zavisti. Stoga je netko dobro rekao, da, kad bi zavist bila groznica, sav bi svijet bio grozničav...
Osjećaj zavisti, kad je hotimičan i promišljen, po svojoj je naravi težak grijeh. Trebalo bi razlikovati samu napast grijeha. Osjećaj žalosti koji nam se prirodno diže u srce na pogled tuđega dobra, nije grijeh. To je napast i, ako je odmah odbacimo, čak je prigoda za zaslugu. Da taj osjećaj postane teškim grijehom, potrebno je, da ga prihvati volja i primi.
Zavist se protivi ljubavi i zdravom razumu. Ona je izvor mnogim grijesima. To su grijesi mislima, riječima i djelima.
Zavist je začetnica ogovaranja, klevetanja, mržnje, osvete, pa čak i ubojstva.
Iz sv. Pisma vidimo da su najstrašniji zločini bili plod zavisti.
Tko je Kaina, prvoga ubojicu potaknuo da svoje ruke okalja nevinom krvlju brata Abela. Zavist. Tko je potaknuo braću Josipa Egipatskoga da kuju zavjeru protiv njegova života i da ga zatim prodaju kao roba strancima? Zavist!
Tko je potaknuo kralja Saula da do smrti progoni najvjernijega i najzaslužnijega od svojih podanika, kakav je bio David? Zavist!
Sam Krist je iz zavisti bio predan u smrt.
Dokle zna ići zavist, poslušajte jedan poučan događaj, koji iznosi jedan svetac.
Primjer: Sicilski kralj imao dva ministra, od kojih je jedan bio lakomac, drugi zavidnik. Htio ih je popraviti, te ih jednom pozvao k sebi i rekao im: Odlučio sam nagraditi vas za vašu dugu vjernost. Za sada vam neću reći u čemu se dar sastoji? Kažem vam samo, da će od vas dvojice onaj, koji bude prvi molio, imati ono, što moli, a drugi će dobiti dvostruko od prvoga.
Razmislite o tome, pa mi ponovo dođite. Bili su u velikoj neprilici. Lakomac bi htio moliti novaca, a zavidnik časti... ali je po srijedi bio onaj uvjet: "Drugi će dobiti dvostruko više od prvoga!"
Ni jedan se nije mogao odlučiti da bude prvi. Kralj čekao, ali nikad dočekati. Konačno ih dozove k sebi. Naredi da prvi kaže svoju molbu zavidnik. Na kakvim je mukama bio. Nema druge, zbog zavisti nije mogao moliti dobre stvari, nego zle. Evo što je odlučio moliti vladara. Ništa drugo i ništa manje nego da mu dade izvaditi jedno oko, kako bi imao zadovoljstvo, da njegovu kolegi budu izvađena oba.
Što vam se čini? Ne znamo kako je kralj postupio? Ali sigurno znamo da je tako izvršena zavist.
Svi mi manje-više bolujemo od bolesti zavisti. Nismo bili uvijek u stanju izbjeći sve napasti precjenjivanja sebe i omalovažavanja "malenih".
Nitko nije imun od napasti zavisti.
Evo lijeka protiv toga! Čim se počne u nama javljati zavist, potrebno je da je odmah u početku zadavimo.
Čim mi dođe napast zavisti prema nekome, trebao bi se u tom trenutku pomoliti za njega. I iskreno poželimo toj osobi dobro koje želimo sebi. I ako molitva bude iskrena i duboka, nestat će zavisti odmah.
- Riječima, govoreći u različitim okolnostima o njoj sve dobro i Bogu zahvaljivati za tu osobu.
- Djelima nastojeći joj, koliko je moguće doista činiti dobro svaki puta, kad nam se pruži prilika.
Tako ćemo moći izbjeći da se zavist ne ukorijeni u našem srcu.
Potrebno je zatim učiti radovati se tuđem dobru. Zavist nas nagoni da se radujemo tuđem zlu, a žalostimo tuđem dobru. To ne smijemo.
Potrebno je razmisliti, kako je zavist luda i beskorisna. Koja nam korist ako smo bližnjemu zavidni? Nikakva! Čak sebi pribavljamo samo gorčine, moralne patnje i razočaranja.
Potrebno je hladno i prisebno ispitati razloge zašto je netko u nečem ispred nas odmakao, a radi čega mu se zavidi. Uvidjet ćemo da je na nama krivica. Tada se treba truditi da ga dostignemo.
Postoji lista od "devet tuđih grijeha", zapovijediti grijeh, privoljeti na tuđi grijeh, nagovarati na grijeh, hvaliti tuđi grijeh, sudjelovati u tuđem grijehu, šutjeti na tuđi grijeh, pomagati i braniti tuđi grijeh.
Tuđi grijesi, a naši, jer smo odgovorni za sreću ili nesreću, za spas ili propast svoje braće.
Da, za mnoge grijehe što ih čine drugi, krivi smo mi. Kako malo na to mislimo, ako uopće mislimo.
Djeca su često odgovorna za grijehe roditelja, još češće roditelji za grijehe svoje djece, stariji za grijehe mladih: mladi za grijehe starijih.
"Jao onome po kome sablazan dolazi!" Ovo su prijeteće riječi Isusove. Moramo se dobro ispitati da nije tko radi našega zla primjera, neodgovornih riječi i vladanja ili smišljenoga zavođenja izgubio svoju vjeru i sreću: Boga, nevisnost i mir diuše...
Grijeh putuje našim selima i gradovima: bogopsovka, mržnja, lopovluk, bludništvo, brakolomstvo, pobačaji...
Blago onome tko može reći: Koliko znam ni jednu dušu ne nosim na svojoj duši...
I ovaj primjer govori nam puno: Što može sablazan učiniti? - Otac je krivac propasti svoga sina.
Glasoviti pjesnik Franjo Grillparzer bio je sin odvjetnika. U svome djetinjstvu bio je dosta pobožan. Čitao je rado živote svetaca i išao je u crkvu. U kući je imao jedan mali oltarić pred kojim je često molio. Svi su ga zato voljeli.
Međutim, kada je počeo pohađati gimnaziju, kako sam kaže, jedan događaj je silno na njega utjecao.
Njegov otac jedne večeri pozove na večeru neke svoje prijatelje. Kako je bila puna dvorana gostiju, bilo je nezgodno povjerljivo razgovarati s prijateljima, pa je otišao u sobu svoga sina koji se upravo nalazio u jednom kutu sobe.
Gosti su pili, veselili se... Otac njegov uzme čašu i nazdravi svojim prijateljima: "Pijmo ga dok smo živi, jer tko zna hoćemo li na drugom svijetu biti tako veseli!"
Onda nadoda: "Tko zna postoji li drugi život!" Najednom opazi svoga sina. Promijeni razgovor, ali bijaše već kasno.
Franjo sam priznaje da je to za njega bilo kao grom iz vedra neba i da su se svi njegovi snovi i maštanja toga trenutka srušili kao kula od karata.
"Od toga trenutka" govorio je, "počeli su žalosni dani moga života". Nije više mario za vjeru, ni za Boga, ni za vječnost. A takav je ostao sve do svoje smrti. Čuvajmo se sablazni.
"Tko vas napoji čašom hladne vode zato što ste Kristovi, zaista kažem vam, doista mu plaća neće mu propasti!" (Mt 9,41).
Ni najmanje dobro djelo učinjeno poradi Krista neće biti izgubljeno.
Ako dobro djelo činimo onima koji u Crkvi Krista predstavljaju, onda Isus to prima i nagrađuje kao da je njemu samome učinjeno.
