Nevidljivi i skriveni Bog izašao je iz svoje skrovitosti i odlučio postati jedan od nas. „Postao je čovjekom, ne prestajući nikada biti Bog i objavio i sebe i čovjeka" (Lj. Rupčić). Nakon toga, a posebno nakon svih događaja proživljenih na zemlji, Bog više nije anoniman.
Paul von Buren reče: „ Bog ne postoji i Isus je njegov Sin". Ali, stvari stoje ovako: Postoji Krist i Bog je njegov Otac. „U Kristu se prepoznaje svjedok vječnoga" (Lj. Rupčić), upravo se zato za čovjeka i Rađa. U Kristu je Bog tako sjedinio sa sobom čovjeka da ga je učinio dionikom svoje božanske naravi (2 Pt 1,4). To znači da kad god Bog govori, tada govori o sebi i čovjeku. „Što je za Boga dobro, ne može ni za čovjeka biti zlo" (R. Spaemann). Božje je dobro Čovjek.
Naša se Raspeta i Uskrsla Ljubav ne rađa da bi postao produženje ili projekcija čovjeka, nego upravo okretanje prema čovjeku i dar čovjeku. Ne može se ozbiljno shvatiti i živjeti Boga ako se ozbiljno ne shvati i ne živi čovjeka, i obratno. To je s toga što je čovjekova stvar, Božja stvar, čovjekova stvarnost, Božja stvarnost.
„Slava je Božja živi čovjek" (Sv. Irenej). Svi govore i svi to znaju da Boga treba prepoznavati u čovjeku. Bog tim ništa ne dobiva jer sve ima. On se dariva, a čovjek dobiva. U tome je Slava Božja. Istina je da „Bog ne treba ljude da mu što god dadnu, nego da on samoga sebe njima dadne" (Lj. Rupčić), ali Bog ne može i bez čovjeka, jer Ljubav ne može a da ne Ljubi i da se uvijek iz nova Rađa.
