U neposrednoj blizini, gotovo u sjeni Vukovarskog vodotornja, tog simbola stradanja i patnje grada heroja, iz jedne kuće danonoćno odjekuje dječji smijeh. Ovu kuću nije teško pronaći, ona je nalik na svojevrsni vukovarski Disneyland gdje na uredno pokošenom travnjaku posjetitelj najprije ugleda jezerce, drveni mostić, ljuljačke, malo igralište, piše Večernji.
Na tome igralištu posljednjih se godina igralo devetero djece koje je za život pripremala i još to čini Vukovarka Dragica Islami – uz dvoje biološke djece, pa i četvero unučadi – zbog čega je sugrađani nazivaju dobrim duhom Vukovara. Danas, Dragici su sva ta djeca golema utjeha u silnoj boli otkako je prije nepuna četiri mjeseca ostala udovica, nakon iznenadne smrti supruga Kemala, dragovoljca Domovinskog rata, koji je unatoč teškom invaliditetu do svojega posljednjeg daha skupa s Dragicom zaslužan za sretno djetinjstvo sve svoje djece. A ni njihov put nije bio posut ružama, prošli su tešku ratnu kalvariju. Vjenčali su se 1979. i već dogodine dobili prvo dijete, sina Samira, a samo godinu kasnije i kći Samiru. Kemal je svoju obitelj prehranjivao radeći u privatnoj autolimarskoj radionici, dok je Dragica podizala djecu kao domaćica.
Kako su djeca odrastala, obiteljska kuća na Trpinjskoj cesti postala je premala pa su uz puno odricanja podigli veći dom u sjeni Vodotornja. No pri useljenju u rujnu 1991. zaustavio ih je rat. Dragica je u jesen, sa sestrom i njihovo troje djece, kukuruznim putem izbjegla k rodbini u Zagorje, dok se njezin Kemal preko noći odmetnuo u vojnika, pod zapovjedništvom Blage Zadre, a potom je nakon Blagine tragične pogibije ratovao uz novog zapovjednika Marka Babića. Tijekom višemjesečne opsade iz Vukovara je izišao samo jednom, posjetiti majku u Ivancu kada je doživjela živčani slom.
– Tada sam ga molila da ostane, ali o tome nije htio ni čuti, rekao je da se vraća braniti Vukovar. Bio je tvrdoglav, kada je nešto naumio, nitko ga nije mogao od toga odvratiti. I zaista, vratio se pješice, probijajući se od Đakova, preko Nuštra i Bogdanovaca, do Vukovara – prisjeća se Dragica. Do nje su početkom studenog stigle uznemirujuće vijesti: suprug je teško ranjen u borbama na Trpinjskoj cesti i prevezen u vukovarsku bolnicu u kojoj je i dočekao pad grada. Iz bolnice je izišao doslovno posljednji, pet dana nakon početka okupacije i ulaska neprijateljskih snaga, a život mu je sačuvan pukim slučajem: Veselin Šljivančanin nije ga pustio u autobus koji je ranjenike odveo na Ovčaru u smrt jer su njegova nosila, na kojima je ležao, zauzimala previše sjedaćih mjesta. Skupa s francuskim Crvenim križem napustio je razoreni grad i preko Bosne, potom i Virovitice, pristigao u varaždinsku bolnicu gdje su se supružnici naposljetku susreli.
Od posljedica ranjavanja tenkovskom granatom Kemal je praktički ostao bez noge: nakon 28 operacija i prepun gelera, gotovo tri godine proveo je prikovan za krevet, a kasnije se kretao uz pomoć štake. U Vukovar su se vratili 2004. godine, zatekli su srušenu kuću te su je drugi put sagradili iz temelja.
– S vremenom djeca su se poudala se, poženila i otišla pa nam je kuća ostala pusta. Tih godina slučajno sam na radiju čula da gradu nedostaje udomitelja. Kad smo ostali sami, suprug mi je potonuo, nedostajalo mu je dječjeg smijeha. U prvi mah nije bio za udomljavanje, govorio je da ću opet plakati kad mi i ta djeca budu odlazila na posvajanje, ali uspjela sam ga nagovoriti – prisjeća se Dragica te 2010. kada je ishodila sve potrebne dozvole i otvorila vrata svojeg doma za prvu djecu, Tibora i Snježanu, brata i sestru u dobi od četiri i pet godina, čiji su biološki otac i majka bili lišeni roditeljskog prava.
– Kada su nakon nekog vremena otišli na posvajanje, dogodilo se upravo ono što je predvidio moj suprug: plakala sam ja, plakao je on, plakala je moja trudna kći... nitko nikoga nije smio pogledati, svi smo plakali. Onda smo se malo smirili i govorili da je najvažnije da djeca dobiju svoje druge, mlade roditelje, a mi ćemo svoje otplakati, ali najvažnije je da njima bude dobro. Međutim, nakon samo 20 dana djeca su se vratila, jednostavno nije upalilo. Evo ih i danas sa mnom – kaže Dragica.
Potom je, godinu dana kasnije, stigla i 15-godišnja Mirjana, koja je živeći u njihovu domu završila srednju školu pa je s punoljetnošću otišla živjeti na more gdje je pronašla posao.
– Otpremili smo je u život – kaže jednostavno.
Sljedeći je u dom Islamijevih stigao dječak, Tomica, uskoro i sestre Ankica i Dragana, obje u tinejdžerskoj dobi. Potom su vrata svojeg doma i svojeg velikog srca otvorili za dvije djevojčice: mlađa je imala tek 18 mjeseci, a starija četiri godine.
– Ta su nam djeca stigla nakon telefonskog poziva na tzv. krizni smještaj, doslovno, u dva sata u noći, nakon što im je umrla majka, ali ostala su punih godinu dana. Malena je kod nas i počela govoriti, moj ju je suprug obožavao – kaže Dragica pa dodaje da je posljednji stigao Antun, ima tome godina i pol. Do dolaska u Dragičin dom živio je tek nekoliko kuća dalje od njezina, udomljen u obitelji s kojom nije uspio “kliknuti”.
– Imao je problema u svojoj bivšoj udomiteljskoj obitelji pa me socijalna radnica zamolila da mu pomognem, zapravo, doslovno me zamolila da ga spasim. I što ja tu mogu, jednostavno ne znam reći “ne”! Tada sam joj rekla da ću to rado učiniti, ali da imam dozvolu za troje djece te da bi Antun bio četvrti, ali ona je rekla da se ništa ne brinem, da će riješiti papirologiju. Tako je i bilo, a nas dvoje na prvu smo “kliknuli”. Sretan je kod mene, stalno mi govori: teto moja, tetice, ja tebe jako volim – kaže Dragica Islami.
– Premda su, tehnički gledano, “samo” udomljena, sva ta djeca žive sa mnom 24 sata dnevno, kao da su moja vlastita. Prolazite s njima i radosti i tuge, kao i s vlastitom djecom, s tim da udomljena djeca iza sebe imaju i tragedije i teške traume. Mnoga od njih dugo su mokrila u krevet u godinama kada djeca to više ne rade. S njima treba i odtugovati ono što se mora, boriti se zajedno s njima i priuštiti im normalan život. Ja sam se silno trudila da ne osjete da su “samo” udomljeni, nego da budu dobri učenici, da budu odjeveni kao i ostali đaci, da u mojoj kući osjete roditeljsku ljubav. Oni su naša djeca. Kod nas svako dijete ima mjesto za stolom i mjesto u našim srcima – kaže Dragica pa s ponosom kaže da je njezin Tibor osvojio broncu na državnom prvenstvu u karateu.
Osmijeh s njezina lica može skinuti tek teško sjećanje na početak kolovoza ove godine, kada je njezin voljeni suprug iznenada preminuo. Dogodilo se to u vrijeme velikih ljetnih vrućina koje njezina Kemala nisu mogle otjerati od posla: umro je izrađujući drvenu klupu na kojoj danas sjede sva njihova djeca. Kao što je prethodno svojim zlatnim rukama uredio okućnicu koja danas nalikuje malom dječjem raju. Slomljena nenadoknadivim gubitkom, Dragica ipak nije sama. Djeca će i dalje dolaziti u njezin dom, a Tibora i Snježanu, prvu udomljenu djecu, uskoro će udomiti njezina kći.
– U slučaju da se meni nešto dogodi, jer godine čine svoje, želim biti sigurna da će ova djeca ostati dio naše obitelji – kaže Vukovarka velikog srca.
