Ona je 19. studenoga 1991. godine u plavom kaputiću i suzama u očima koračala spaljenim Vukovarom - u mimohodu.
S Jakovom Sedlarom snimila je film 'Plavi kaputić - 30 godina poslije'. "Jedan dio priče je išao kroz plavi kaputić, Jakov je sada došao na ideju da snimimo 30 godina plavog kaputića. Treba pokazati koliko su djeca bila najnevinije žrtve u tom vremenu, a malo se priča o tome. Nitko tu djecu ne pita kakva je tragedija ostala, koja su ranjena, koja su izgubila roditelje, kome je otac bio u logoru. O tome se malo priča", kazala je, među ostalim.
Još malo nam dolazi 30. obljetnica stradavanja Vukovara, Škabrnje, navodi. "Meni je ovo teško doba godine, jako tužno, jako sivo, svaki dan je netko poginuo. Svaki dan je sjećanje na nekog. To je čovjeku u podsvjesti. Ili nastaviš s tim živjeti ili odustaneš od svega", naglasila je.
Može li se s time naučiti živjeti, upitana je.
"Mislim da može, čovjek se samo treba boriti. Meni je puno puta bilo situacija gdje sam pala na koljena, ali zahvaljujući braniteljima, moj cijeli život je okružen s njima, oni su mi bili ta potpora i vjetar u leđa. To su ljudi koji su prošli situaciju koju sam ja prošla u ratno doba. Ti ljudi kad te vide znaju što ti je, ne moraju te ni pitati. S osmjehom, toplim zagrljajem ti daju snagu i ideš dalje. To je ono što mene drži sve ove godine", odgovorila je.
Jedanaest godina živjela je u izbjeglištvu.
"Jakov je prva osoba s kojom sam ušla u svoj grad nakon agresije na Vukovar. Bila sam ljuta. Došla sam svojoj kući, bila je srušena. Kapija je bila zaključana. Morala sam ući kroz srpsko dvorište, to mi je bio šok. Želja za povratkom u Vukovar me nikad nije napustila i ljubav prema Vukovaru i prema Hrvatskoj. Vukovar obožavam, samo što je žalosno da se u Vukovaru dijeli sve na hrvatsko, na srpsko...", rekla je u razgovoru za Večernji list.
Misli da je to problem o kojem se jako malo priča. "Dijete nosi kulturu iz kuće. Mi Hrvati koji smo se vratili u Vukovar i koji živimo taj Vukovar, svi smo im oprostili, ali nismo zaboravili i ne smijemo zaboraviti. Svi svoju djecu učimo ljubav, vjeru, Hrvatsku, nikad ih nismo učili mržnji", kaže.
Upitana što kaže svojoj djeci kada im objašnjava da je postala simbol Vukovara:
"Kažem da su došli četnici i da su napali grad i da su onda došli branitelji s krunicom u ruci i da su branili Vukovar, nas djecu. Ja sam mojoj Maji morala objasniti zašto sam ja plakala. U početku joj je bilo teško shvatiti, no ona je sad 12 godina i shvaća. Ubili su mi prijatelja pred očima kad smo izlazili iz Vukovara i to je slika koja će mi ostati cijeli život. Teško je to objasniti djetetu, ali ideš nekako".
Pred njezinim očima ubijen je pripadnik ZNG-a Aleksandar Laba zvani Aco. "Bio je hrabar, veseo, nasmijan, imao je strpljenja s nama djecom. Kad su bile najveće granate on bi se igrao s nama da ne osjetimo taj strah. Bio je anđeo čuvar, to mi je tako najjednostavnije objasniti", rekla je.
Rekla je i kako će obilježiti 30. obljetnicu.
"Uzeti svijeću u ruku, tiho u molitvi otići do groblja, pomoliti se i otići svojoj kući. Bez politike, bez prepucavanja... Prije par godina sam rekla i to ću i sada ponoviti - u koloni bi prvo trebale ići majke i branitelji, a onda ostali".
