Nekima roditelji umru te oni ostaju siročad.
Međutim, postoje i druge okolnosti u kojima djeca postanu čak nepoželjna, postanu teretom, jer roditelji iz bilo kojih razloga ne mogu ili najčešće neće brinuti za svoju djecu. Kada je moj stariji sin studirao u Engleskoj, upoznao je jednog tridesetogodišnjaka, s kojim se sreo prilikom njegovog posjeta Newbold College, a on mu je ispričao dirljivu priču iz svog života.
Kada je imao pet godina otišao je sa majkom u grad. Majka ga je ostavila ispred jednog trgovačkog centra u New York-u sa riječima: „Sine, nemoj nikuda ići, čekaj me ovdje, ja ću se vratiti.“ Dječak je poslušno čekao, pažljivo promatrajući lica svih žena koja su prolazile, ne bili prepoznao svoju majku. Čekao je i čekao. Iako žedan i gladan, nije napuštao mjesto na kojem ga je majka ostavila, u nadi da će zasigurno doći po svom obećanju. Sunce je zašlo, mrak se je spustio, ali majke nigdje. Tri dana je petogodišnji dječak proveo na ovom mjestu. Glad, žeđ, hladnoća, i najviše strah, bili su mu prisutni partneri ta tri dana. Tri dana sjedio je pred ovim trgovačkim centrom. Sjedio je tako suznih očiju, sve dok ga jedan čovjek nije odveo u svoj topli dom. Dječak je rastao u zagrljaju svoje nove obitelji. Završio je školu, diplomirao je, i sve to vrijeme imao je jasnu viziju svoje budućnosti – pomoči napaćenoj napuštenoj djeci. Nakon završetka školovanja, organizirao je Međunarodnu udrugu za zbrinjavanje napuštene djece. Oduševljeno radi ovaj posao i vidi velike potrebe za zbrinjavanjem siročadi kojih je nažalost svake godine sve više. Nedavno se udružio s jednom mladom ženom koja je također organizirala spašavanje djece koju roditelji prodaju iz tko zna kojih razloga. Najčešće je to preveliko siromaštvo.
U svijetu narušenih i često degradiranih međusobnih odnosa susrećemo ne samo napuštenu djecu, ali i napuštene roditelje. Napušteni su često samo zato jer su oni „svoje dali“. Zbrinuli su djecu, ponekad i podijelili imovinu, i začudo – ostali sami samo sa svojim često bolnim uspomenama.
Takvo je ozračje ispunjavalo jednu kuću kraj željezničke pruge u jednom velikom gradu. Jednog dana sin se je posvađao sa svojom majkom izgovorivši riječi prezira i ponižavanja. Ljutito je smjesta napusti obiteljski dom u nakani da će početi živjeti samostalno što dalje od svoje majke. Prošlo je nekoliko godina. U tom vremenu proživio je istinsko životno iskustvo s prijateljima iz interesa, koji su ga trebali, samo onda kada im je to išlo u prilog. Shvatio je da jedinu i iskrenu ljubav je imao kod svoje majke, jer oca je izgubio još u ranom djetinjstvu. Tada je počeo razmišljati o svim tim silnim izrazima koje je u navali gnjeva tog kobnoga dana uputio svoj brižnoj majci. Odlučio je da će joj napisati pismo u kojoj ju molio za oprost. Pismo je glasilo: „
„Draga mama. Shvatio sam svu težinu i teret koji sam ti nanio onog posljednjeg dana kada sam otišao od kuće. Molim te oprosti mi. Iako je moja krivica velika, nisam zaslužan tvog oprosta. Ipak želio bi da sve bude kao i prije. Kako bi znao da si mi oprostila, molim te da na drvo ispred kuće objesiš bijelu zastavu. Kada budem određenog dana prolazio vlakom, i vidim bijelu zastavu, znat ću da si mi oprostila, tada ću sići iz vlaka. Ukoliko zastave ne bude, neću sići, nastavit ću dalje. Volio bi da mi oprostiš, iako ukoliko to ne uradiš, razumjet ću tvoju bol koju sam ti nanio.“
Vlak je tog dana počeo usporavati ulazeći u stanicu. Mladić je s nestrpljenjem iščekivao prizor rodnog doma i posebno dogovorenog znaka – znaka oprosta. Kakvo li je samo bilo njegovo iznenađenje kada je vidio drvo doslovno okićeno bijelim plahtama. Majka, bojeći se da bi bijela zastava mogla ostati ne primijećena okitila je drvo bijelim plahtama. Sin je znao da mu je oprošteno.
Što je svim ovim pričama zajedničko. Zajedničko je razdvajanje od roditelja. Bez obzira, koji god bili razlozi razdvajanja, oni ostavljaju neizbrisive tragove u životu svakog pojedinca. U duhovnom životu proživljavamo slična iskustva. Sveto pismo kaže da su nas bezakonja naša rastavila od Boga. Sasvim je svejedno dali nas je netko silom, prijevarom, ili na neki drugi način odveo od Boga, ili smo možda to samostalno odlučili, Bog nas želi ponovno u svojem zajedništvu. Svakog dana, na svakom mjestu, pronaći ćemo znakove Njegovog oprosta. Hoćemo li ih primijetiti i vratiti se k Bogu.
Sveto pismo nam ukazuje na Boga kao roditelja koji je neusporediv sa zemaljskim roditeljima. Prorok već u to vrijeme koristi pretpostavku mogućnosti zaborava koja nikako ne priliči Bogu. „Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“ Izaija 49.15
